Branko Josef Thomann

U Istambulu, tamo gdje se isprepliću Orijent i Okzident, rodjen je Orhan Pamuk (lijevo na fotografiji) 1952. g. Odrastao je u europskom dijelu  grada, koji se zove Nisantasi. Odrastao je u dobrostojećoj  porodici koja je bila proeuropejski orijentirana, baš kao i njegovi likovi koje je opisao u svome prvom romanu „Dževdet – beg i njegovi sinovi “.

Poslije se vraća opet na tu temu i u romanu „Crna knjiga..“

Po završenoj gimnaziji, studira arhikteturu na Istambulskom tehničkom sveučilistu. Napustivši studije arhitekture upiso se na Institut za novinarstvo, gdje je i diplomirao 1976.g. Aktivnom pisanju se posvećuje 1974.g.

Izdavačka kuća „Milijet“ dodjeljuje mu nagradu za njegov prvi roman „Dževdet – beg i njegovi sinovi..“ 1979.g.

Godine 1983. dobija prestižnu  tursku literaturnu nagradu koja nosi ime slavnog turskog pisca Orhana Kemala.

Iste godine izlazi i njegov drugi roman „Tiha kuća„ koji je preveden na francuski, dobio nagradu Mandarali, a 1991. i Nagradu za europsko otkriće. Povijesni roman „Bijela tvrdjava„ proširio je popularnost i slavu Orhana Pamuka izvan granica Turske.

Slijede mnogi eseji kao i sedam romana koji se bave simbolikom isprepletanja i sukoba kultura u rodnome gradu.

Sesti roman „Zovem se Crvena..“, otvorio mu je vrata medjunarodnog priznanja….

Dobio je nagrade: dablinski IMPAC, Nagradu za mir njemačkih knjižara na lanjskom Frankfurtskom sajmu knjiga, Indenpendentovu nagradu za stranu književnost, a ove godine i Nobelovu nagradu za književnost.

Švedska Akademija je pohvalila Pamukova djela, medju kojima i romane „Snijeg“, “Zovem se Crvena..“ te „Istambul – grad sjećanja“. U priopćenju se navodi da je Pamuk, koji živi i radi u Istambulu, “u potrazi za melankoličnom dušom svog rodnog grada otkrio nove simbole za sukob i ispreplitanja kultura.“

I sam Pamuk opisuje Tursku kao zemlju nestabilne demokracije, članicu NATO-a i kandidatkinju za  članstvo u EU, na jednoj strani, a na drugoj kao „islamski  antemuralis„. Ona je ujedno i „most“ i „bojišnica“ izmedju Zapada i Istoka. Izmedju liberalnog, kapitalističko – globalističkog Zapada i muslimanskog mišljenja i načina zivota…..

Pišući povijesni roman „Zovem se Crvena..„ , smješten u XVII. stoljeće u 1622. godinu. Pamuk piše o Turskoj, “mostu“ i „bojišnici“, “virusu“ koji prolazi kroz civilizacijske membrane Istoka i Zapada… Što znači da bi Turska mogla prijenjeti „virus“ Zapada, koji bi mogao prokolati i Istokom…. na jednoj strani….!

A na drugoj strani, danas bi Turska mogla postati „virus“, a možda već i jeste……? Virus koji trasira legalne puteve islamizma u EU-pod parolom „Poštovanje ljudskih prava“….

Onaj „virus“ koji se uvlači kroz sve rupe schengenskih bedema EU-a, sa svojim religijskim fundamentalizmom i lukavstvom……… kojeg „liberalizam“ i Eu-potrošaćko društvo uopće  nije  u stanju prepoznati…..!

Liberalna Europa kroz Integracione programe pokušava spojiti ono što je svakome laiku jasno, da nije spojivo….

Turskim gradjanima i ostalim islamistima dozvoljena je gradnja džamija i islamskih „kulturnih“ centara, kako bi se ljudi u EU,  osjećali “kao kod kuće“… humano, zar ne?

No, pitao sam moga jarana i komsiju Hakana koji je rodjen u Anatoliji, ali kao dječak je došao u Austriju i u svim svojim pogledima na društvo i kroz svoje  dječačko i školsko prijateljstvo sa austrijskom dijecom, slovi kao potpuno „integrirani„  stranac, “mustra“  iliti primjer integriranog  stranca.

Pitao sam ga;  kako bi bilo, naprimjer sada u težnji ulaska u EU da se ta „intergracionalna“ ideja  prenese i na turski teritorij pa da se po principu reciprociteta, recimo sagradi jedna crkva, sinagoga ili postavi jedan  kameni križ na nekom anatolskom brijegu….?

Grohotom se nasmijao i rekao, da bi svakoga koji bi to pokušao odmah na licu mjesta kamenovali…… i da to u Turskoj nije moguće….

Čudio sam se čudom kada mi je Safet, turski državljanin rodjen u Njemačkoj gdje je završio i gimnaziju sa maturom i znanjem četiri svijetska jezika, radi kao trgovac za malu plaću i to sezonski na obali Egejskog mora u Antaliji i nema nikakve mogućnosti za dalnji napredak…. ustvari preživljava…

Zašto?

Zato što nije završio škole u Turskoj….. što je zakonska odredba!

Ne može iz tih razloga ni dobiti vozačku dozvolu koju je  legalno imao u Njemačkoj, a o nekom odgovarajućem poslu prema njegovom znanju, nema ni govora, pošto je zavrsio „kufarske“ – nevjerničke škole!

Opla, bato….!

A, isti Ti ljudi zahtjevaju po Europi, nprm. u Austriji, da se turski jezik uvede u škole i državne institucije kao drugi službeni jezik…..

Ili da se u Beču, službeno organizira Turska općina Ottakring - dio grada Beča gdje najviše žive „integracionisti“, koji žive tu već 30-40.g., a napamet im ne pada bilo koja „integracija“, te nisu naučili za to cijelo vrijeme, na njemačkom ni  da „Hvala“ kažu!!!!..

Pitam, zašto?

Odgovor mi dade opet moj „integrirani“ prijatelj Hakan….

Kaže, nije ni čudo, pošto ionako nepismene ljude imami i hodžice u džamijama podučavaju, da se ne smiju „poklanjati“ nevjernicima…. “kufarima“ !…., u protivnom je to „veleizdaja“!!!

A tu „veleizdaju“ je isto tako učinuo i Orhan Pamuk, pošto je u jednom svome romanu napisao da su Turci u dvadestim godinama prošlog vijeka učinuli genocid nad Armenskim narodom, gdje su živote izgubili više od milijun ljudi…, a usudi se napisati da su u sličnom genocidu nad Kurdskim narodom, koji se vrši i do današnjeg dana izgubili živote 30.000 Kurda!

Zbog toga je priveden i na sud, radi uvrede „turske časti i identiteta…“!

Zbog pisanja istine!

Poznata je npr. činjenica, da oficijalni turski povjesničari, lažu i vjeruju na koncu u svoju laž, koju onda zagriženo, patriotski i nacionalno  brane „svim raspoloživim sredstvima“. A, što je ruralna logika svih onih koji su živjeli stotinama godina  u Otomanskom carstvu…. Provjerno i  na „našim“ prostorima.

No, na pritisak EU- Pamuk biva oslobodjen!

Pamuk je pisac, mistik, filozof, i prosvijetitelj, sa predivnim laganim načinom pisanja.

Pitko se čita…..!

No, preporučio bih čitaocima da počnu s knjigom „My name is Red„ – „Zovem se Crvena“, - povijesni roman o životu i umjetnosti osmanskih majstora crtača mimijatura u kasnom 16. vijeku, zatim s „The Black Book.“  – „Crna knjiga„.

Suvremene teme možete  naći u  knjizi „Snow„ – „Snijeg“.

Švedska akademija navodi: „da je internacionalni prodor ostvario svojim trećim romanom „Bijela tvrdjava“ u kojem Pamuk opisuje tok svoga odrastanja od korijena otomanske porodice k „zapadnjačkom“ stilu života, što je već i opisao u prvom romanu, porodičnoj kronici „Dževdet beg i njegovi sinovi„ gdje  u duhu Thomasa Manna, prati život jedne porodice kroz tri generacije.

Mnogi smatraju da je Pamuk dobio Nobelovu nagradu kao nekoliko njegovih prethodnika iz „političkih razloga“, što se ustvari na njega ne može doslovno primjenuti…

On je veliki pisac, historičar, esejist sa prefinjenim stilom.

Njegove likove, njihov govor, dijaloge, razmišljanja i djelovanja iznijet ćemo u nekoliko recenzija njegovih romana.

Prokleti „pjesnici„...

Čudni su putevi dobijanja Nobelove nagrade za literaturu. U stvari nitko ne poznaje kriterijume te komisije.

No primjećeno je u posljednje vrijeme, nešto oko posljednjih 15.g da su dobitnici pisci  koji kritički posmatraju svijet…..

Medju konkurentima za ovogodišnju nagradu bili su sirijski pijesnik Ali Ahmad Said, Japanac Haruki Murakami, Svedjanin Tomas Transtremer, Amerikanac Filip Roth, Izraelac Amos Oz….. kako je “procurilo“ iz  Švedske akademije…..

Nažalost način i motivaciju za odabir ne razumiju mnogi kritičari, i tu ostaju mnoga otvorena pitanja.

Pitanja ZAŠTO?

Naprimjer pitanje zašto nagradu ne dobiše, jedan od najvećih pisaca 20 stoljeća Argentinac Jorge Luis Borhes, Britanac Antony Paul, čije se 12-tomno dijelo „A Dance to the Music of Time„  neki smatraju najboljim engleskim romanom 20. stoljeća…, ili  Kanadjanin Robertson Davies, Irac James Joyce, Francuskinja

Simone de Beauvoir, kao i Austrijanc Robert Musil……

Moram napomenuti da Švedska akademija već preko 20.g „drži u rukavu„ i Hrvata Zlatka Tomičića, koji je u Hrvatskoj dobio naljepnicu  „hrvatskog nacionalista“ 1971. G. od  komunjara i kaznu zatvora od 5 godina, pa ga  radi toga „nacionalizma“ hrvatsaka „baza“ DHK i danas ne podržava, a podržava i čak nagradjuje njegove najveće progonitelje i kritičare iz toga vremena nagradama „za životno djelo!“

Pametnom čovjeku, da pamet stane!

Nagradjuju se novinari koji su ga najviše progonili i likovali po „Večernjaku“, „Vijesniku“, kao i književni kritičari – partjske  junoše…. a, Zlatku Tomičiću se onemogućava pristup javnim medijima i sabotiraju se izdanja njegovih knjiga….. 99 na broju!

Zato molim g. Kreću, da objavi te „nacionalističke“ članke koje je Zlatko Tomičić pisao u „Hrvatskom  književnom listu“, kao uvodnike, tako da bi se moglo uvidjeti da se ovdje domoljublje zamijenjuje terminom „nacionalizam“, baš onako kako je  odgovaralo tadašnjoj komunističkoj  vrhušci……

Čitajući imena svih ovih velikana koje je Nobelova nagrada “previdjela“, mogu reći da se najveći živući hrvatski pjesnik i književnik nalazi stvarno u odabranom društvu!!!!!

A, da ga se ne zaboravi, mogao bi g. Kreća sporadično objaviti, bilo neki esej, feljton, pjesmu, djelove iz njegovih romana, pričicu, kao i njegova filozofska razmišljanja, tako da i toga već 30 godina zabranjivanog i - sada u novije vrijeme namjerno sakrivanog pisca - upozna i mlada hrvatska inteligencija!

U Beču 8.12.2006.,
 

BRANKO Josef THOMANN