Ima gradova koje nikad nećemo zaboraviti i onih koje bismo željeli zaboraviti što prije. Ima, takodjer, gradova o kojima sve znamo, ali ih nikad ne spominjemo, i onih što su nam često na jeziku, a o njima znademo vrlo malo, gotovo ništa. Ima gradova što su nestajali, urušavali se pred nasim očima. O nekim gradovima govorimo s ljubavlju, o nekima s nostalgijom, o nekima sa sramom. Ali jedan grad, potpuno dalek i nepoznat, uselio se ovih godina, kao sjenka, u naš zivot: Haag.

Haag (niz. Den Haag), sjedište vlade i glavni grad pokrajine Zidholland, u blizini obale Sjevernog mora, na ogranku kanala Rotterdam- Amsterdam, Nizozemska. Iz povijesti poznat po tzv. Haaškim konvencijama, sporazumima koji su prije gotovo stotinu godina (1899.) prihvaćeni na mirovnim konferencijama, a odnosili su se na ograničavanja naoružanja i sprečav ratova. Kao što znamo, te konvencije, izglasane u cik dvadesetog stoljeća, uglavnom su grubo gazili i države i državnici, pa će vijek u kome živimo u historiji ostati poznat kao vrijeme najvećih naoružavanja, razaranja, pustošenja i masovnih umorstava. Medjutim, haaska Palača mira sve to vrijeme ostala je toposom jednog plemenitog utopističkog projekta.

Kad su 1993., u jeku velikosrpskog krvavog divljanja po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Ujedinjeni narodi u Haagu osnovali Medjunarodni sud za ratne zločine, sve su naše oči bile uprte onamo. Postupno smo spoznavali da je pravda ipak pratilja politike, a kad je Juznoafrikanac Richard Goldstone medju optužnenima pročitao i neka naša imena, reakcije su medju nama bile podijeljene, od bijesa do srama. Dojučerašnja pojedina lica s udarnih TV emisija preko noći su netragom nestala, ali je imenica Haag ostala, simbolizirajući našu nejasnu odgovornost. Teško smo se privikavali na činjenicu da će ubuduće našu povijest pisati činovnici Ujedinjenih naroda.

Bubuljičavo lice Dražena Erdemovića, Hrvata, jednog od izvršitelja srpskih pokolja u Srebrenici, na optuženičkoj klupi haaškog Tribunala učinilo nam se kao lice klinca iz susjedstva, a melankolični, gotovo tužni pogled Tihomira Blaškića, optužena za zločine u bošnjačko-hrvatskom ratu, ponukao nas je na razmišljanje da pravda ipak dohvaća samo pijune i nevažne, one što su se izgubili ili posrnuli u vrtlogu užasnih okolnosti, dok stvarni krivci ostaju negdje drugdje.