SVI SU ZA MIR, JA SAM ZA RAT - RAT UMA, DUHA I SLUHA!

Branko Josef Thomann:

Pisma iz Rusije... nastavak 002

Zlatko TomičićZ. T. - dokumentiFrojdov svijet snovaSaul BellowHarold PinterStewart O' NannPisci: bečka vezaMarcel ReichHitlerov psihopatogramGoetheGuinter GrassErnest HemingwayGiuseppe VerdiOrhan Pamuk Haruki  MurakamiBečka Nova 2005.Nobelova 2002.Bečka Nova 2002.Knjižara WEISSGlobalizacijaSvijet je ostao istiDragan VelikićFaraoni u Beču!AuschwitzAmerikaVječni BalkanRuska pisma

 

IN MEMORIAM:

Zbogom, čika MiloZLATKO Tomičić

Ruska pisma 01Ruska pisma 02Ruska pisma 03Ruska pisma 04Ruska pisma 05Ruska pisma 06Ruska pisma 07Ruska pisma 08Ruska pisma 09Ruska pisma 10Ruska pisma 11Ruska pisma 12Ruska pisma 13Ruska pisma 14Ruska pisma 15Ruska pisma 16Ruska pisma 17

IŠČEKIVANJE! 

Negostoljubiv doček moga “Gaspadina-tovarišća” na aerodromu Domodedovo ne pokvari mi raspoloženje, pored svega straha i stresa…

Ukrcasmo se u autobus i pravac putem k Moskvi. Do granice grada su 35 km. Jedva čekam da vidim sadašnju granicu “ogromne” Moskve koja se sada prostire na površini od preko 1000 kvadratnih km i po posljednjem popisu ima 14 237 400 stanovnika.

Znatiželjan sam i jedva čekam da makar nešto prepoznam… No vozimo se već 2,5 sata po nekakvom mega-autoputu sa 10-11 traka….? Primjećujem da je jedna traka potpuno prazna i da nitko ne vozi po njoj…..Sa obe strane autoputa velike zelene šume….

Upitah Nikolaja, vodju grupe iliti kako se nekada „sindikalno“ to nazivalo, „vodja puta“: “Gdje mi?“ Ovo „mi“ naravno sa tvrdim „jeri!“ On me pogleda malo šeretski iskosa i reče: „V Sibiri„ – U Sibiru! - pa me nato upita kada sam bio „pasljednjij raz v Maskvje?“ - zadnji put u Moskvi!

„Sorok vosjem ljet tamu nazad„ - prije 48 godina!

Objašnjava mi da je ovaj autoput  „3-transportnoje  kaljco„ ustvari obilaznica oko Moskve i izgradjen je mnogo kasnije te da je u svako doba užasno pretrpan vozilima, pa se zato tako teško probijamo „vperjod“ - naprijed!

Kažem mu, pa jedna traka je prazna… našto mi odgovori da je ta traka rezervirana samo za „službena vozila“ - ambulantna kola, vatrogasci, vojska, milicija (ostao stari naziv) i državna vozila… Kaže da ta kružna magistrala ima 110 km i da je uvijek pretrpana pošto Moskva ima sada preko 6 miliona privatnih automobila… sa čime projektanti nisu računali ni u snu…!

Buuummmmm! Iznenadih se pošto je  u ono vrijeme kada sam ovdje 2 god. živio Moskva imala nešto oko 3-4 miliona stanovnika i vrlo malo automobila; to su bile „Pobede“, „Moskvići“, “ZIS“, „GAZ“, „Volga“ i bili su „svete krave“, pošto su vozili „rukovodstvo“, pa se nisu usporavale ili  imali obzira prema pješacima, čak ni na pješačkim prelazima zvane „zebre„, kao što je slučaj i danas, pa pješaci biježe ili odskaču na stranu od „podivljalih avtomašinki..“ ..što je debelim slovima napisano i u turističkim vodičima…!

Jedva čekam da vidim tu „novu Moskvu“ koju poznajem iz „starih“ vremena i znam da je još i tada u cijelom svome komunističkom siromaštvu bila jedan nevidljivo prekrasan i čudesno predivan grad….

A, kakav je danas? Sav sam uzbudjen, više stojim nego što sjedim.., gledam na obje strane… No od grada ništa.., samo šume oko nas…

Kažem glasno i kao upitno - pokazujući rukom okolo… “Sibirija..?“ na šta se Nikolaj i Olga nasmijaše gromoglasno, a za njima i ovo nešto 70-setak „Švaba“…

E nećete meene.., pomislih pa pusti duboki bas i zapjeva: “Ja Sibiri -Sibiri ne bajutsja - Sibir, tooooozheeeeee Russkajaaaaaaaa ziemljaaaaaaaaaaaaaa…..“ – raspjevao se ja kao Rus kada popije 100 grama „Vodke“, -  pametni Rusi ne računaju je na litre nego na grame, pošto znaju da je to „teška voda“ koju će ovi „švabići“  skoro i teško osjetiti.., naravno zu moju „pomoć….“

Otpjevah i pade veliki aplauz, plješće cijeli autobus, zamislite Rusi i Švabe postadoše „jedinstveni“! Svi viču - joooooš!

Odnekuda pronadje šofer „Vodku“ i posla je k meni… Nazvah „Sellam“ svima, - „jes tako mi Dina“ i ruknu malo „Vodke“, pa nastavih - pošto smo u „Podmoskovlju“ sa „Podmoskovnije večera…“ Ovoga puta pjevaju i Rusi i Švabe „kak galubciki“ - kao golubovi… Obradovalo me da ih toliko zna ruski… Kažu da su ga u DDR-u morali učiti „objažateljna„ – obavezno, i  da su sve zaboravili osim pjesama…

Otpjevasmo opet i pljeskasmo sami sebi, ja pomalo „tučem„ po Vodki, kada navališe opet žene; “Gaspadin tavarišć dawajKalinku„ …kažem da sam po glasu bas i da tu mogu samo basirati, a ne voditi pjesmu, ne ide… Kad cijeli autobus navali skandirati „Gaspadin – tavarišć - gaspadin – tavarišć “… Marnem ja „Stolychnuju“ i dadoh je dalje po autobusu na „štafetu“… Autobus mili - kao da ide pješice, a pjesma se ori „povsjudu“ - posvuda… vidim čuje se i vani, pošto nas Rusi iz svojih ovoga puta Hummera, Jeepova, Mercedesa sa smijehom gledaju i slušaju, mašući nam…

Tada primjetih na desnoj strani na jednom brežuljku samo vrhove tornjeva jedne od „7.staljinovih sestara“. Neki su ih nazivali „Staljinovi empire“, to su ona zdanja koja izgledaju kao katedrale, a „hazjain“ - gospodar ih je tako rasporedio da se vide iz svakog ćoška Moskve i da prkose  New Yorku! Tako je to radio tavarišć Staljin, dugogodišnje „mudro rukovodstvo“… sovjetske države!

No, ne snalazim se još, grada još nigdje… dok ne stigosmo do jednoga ogromnog parka punog cvijeća i zelenila, fontana, ljudi, dječijih igrališta punih djece i sportskih igrališta  punih sportaša…

Na putokazu pred nama pročitah: “Bulevarskoje kaljco„ – strijelica na desno. „Sadovoje kaljco“ – na lijevo, „Lenjinskoje shosse“ - pravo! Predjosmo most preko Moskve i tada poče iz šume konačno da izranja i grad… Vidim to su oni široki bulevari sa alejama i visokim sivim „staljinskim“ neboderima iz 30-tih godina…

Pitam Nikolaja gdje se vozimo? „K Sjevernam riječnam  vakzalje“ – Sjeverno riječno pristanište… Hm? ..to ime mi nešto kaže, ali ne mogu se sjetiti…? Prodjosmo pored stadiona “Dinamo”. Ugledah  i Metro stanicu Dinamo, pa zatim Metro-Sokol… Ahaaaa, sad znam tuda sam išao na kupanje  na “Vodnoj stadion”, rekoh sam sebi, e, sad  si na “ domaćem terenu” i radosno uzviknuh: “Mi na zeljenaju!?”

“Da, na zeljenaju!” - potvrdi Nikolaj.

Ovo “zeljenaja” - zelena, je naziv za jednu moskovsku metro liniju. Moskovljani ih nazivaju po boji iako imaju i brojeve.

Vozimo se dalje..Sad znam,… pored , na lijevoj strani , „Ljesoparka –Pokrovskoje –Glebovo-  Park šuma, a na desnoj  je „Dendrologicheskiy sad“ - Dendroloski vrt, gdje sam svojevremeno dolazio sa prijateljem Sašom Alexejewichem - studentom šumarstva. Prolazimo pored „Vodnava stadiona“ i istoimene metro stanice… Gledam toranj za skakanje sa kojega sam mladalački zaigrano skako u vodu praveći se „važan“ pred „djewushkama….“! I naravno pjevao uz gitaru; tada popularnu „ljubavnu“ pjesmu:

Parinjok s maskavskoj gitaraju,

Dječačić s moskovskom gitarom,

i djwochka v maminom platje,         

I djevojčica u maminoj haljini,

brodjat druzhna paraju,                            

idu zajedno - kao par….

ot maskovnij ulic do rikje….                

Od moskovskih ulica do rijeke….

Eta,Vam romantiki,              

To, je vama, romantičari,

Eta, Vam ljubljonije,

To, je vama, zaljubljeni,

Pjesnja posvechajetsja maja….!               

Pjesma, od mene, posvećena Vama! 

A svi ti “romantičari” bili su dvadesetak godina… Najljepše godine za “sanjanje” - zar ne? Pjevao ju nekada Mark Barens, “a u menja bila 20. ljet!” – imao sam 20 godina…

Prevod je loš, ali ćete  svatiti o čemu se radi - nadam se?

Za par  minuta prodjosmo predivan park pun restorana, ljudi, mladeži, života, pjesme, ali one prave ruske - gromoglasne… Moskva pulsira svojom ljepotom i  životom… i stigosmo do “Sjevernovo riječnovo  vakzala”… Tu je zgrada, veeelikaaaa, sagradjena 1937 godine, kada je nakon pet godina  (1932-1937.g) mukotrpnoga rada, preko million  “kažnjenih” iz GULAGA - kako to opisa nedavno preminuli pisac Solženjicin, završili radove na 128km dugom kanalu Moskva-Volga.

Na zgradi datumi gradnje, sa soc-realističkim simbolima, tornjem sa „krasnoj zvjezdoj“, a pred nama stoji široko „Moskovsko more“ -  ustvari „Himinskoje vodohranjenje“ koje Moskvu opskrbljuje s vodom, to jezero ustvari povezuje Moskvu sa 5 mora raznoraznim kanalima…

I, za zapamtiti, to je najdulji vodni kanal u svijetu - 128km. Ma, u Rusa je sve nešto “naj” ili još uvijek sve promatram “romantičarskim” očima?

Upravo tu su usidreni nebrojeni riječni  elegantni brodovi sa raznim nazivima, starim i novim, ali svaki na pročelju ima “crvenu zvijezdu”… Većina njih su izgradjeni u Austriji i Njemačkoj. To su stvarno elegantni hoteli na vodi, po izgledu i funkciji. Na brodu se nalaze dva restorana za ručavanje, kao i nekoliko namjenskih, pivski, vinskih, pušačkih, a jedan  je na sunčanoj palubi i vidikovac. Brod ima dva bara za ples sa “živom muzikom”, jedan namjenjen starijoj, a drugi mladjoj publici.., tako da ima razonode za sve…! Tu je i sala za konferencije, koja prima 300 ljudi, a održavaju se razne kulturne priredbe, koncerti, i prikazuju filmovi vezani za tematiku putovanja -npr. prije izlaska u Moskvu prikazana je cijela istorija iliti povijest Moskve i prikazan pregled  svih moskovskih znamenitosti sa objašnjenjima, tako da i običan laik ne ide u Moskvu “grlom u jagode!” Svi filmovi potiču iz njemačkih, austrijskih i švicarskih izvora…. naglašavam, - samo da se razumijemo!

Održavaju se  i razna politička predavanja sa temom “Rusija - jučer, danas i sutra..”, Ruske ikone, Ruska literature, Ruska kuhinja… itd.

Predavači su profesori sa moskovskih  fakulteta, koji se na zaključnoj diskusiji ponekada izlažu i vrlo “neugodnim” pitanjima… I za čudo, bez posljedica…?

Znači ipak satovi kucaju i u Rusiji, nešto drukčije.., ušta nisam vjerovao.., priznajem!

U tzv. “Sali za konferencije” održavaju se i  kursevi - tečajevi –Ruskoga jezika za početnike, napredne i perfekciju, po najmodernijim školskim metodama… Predavači su sa Filoloskog fakulteta  iz Rostova na Donu koji tako provode svoje ferije i služe još kao tumači i vodiči grupa za odredjene jezike, pri izlasku “na kopno”.

Svaki brod ima 4 etaža, a možda bi bilo pravilno reći “palube” iliti “srpski“- “sprata“, a možda bi trebalo upotrebiti i tursko-hrvatsku riječ -“kat“?

‘Ajd’ pogodi sad? Pa nisam ja “mornar“ kao “vlasnik” ovoga sajta kome sam se obraćao par puta da mi to objasni, a od njega ni, …ma fin sam neću da kažem onu riječ… ma, ni “mukajeta” iliti “ni habera” …Bosanjeros - “šta’š – šta ćeš?

Pa tome baš prigodno sjetih se jedne bosanske anegdote;

Pitali mladji ljudi starog hadžiju (h)učevnog čoeka; kako se pravilno kače chaša sa  “mehkim” ili sa tvrdim “ch”?

A, mudri hadžija poslije nekoliko minuta “mudrovanja” odgovori:

“Mashtrafa!”

U slijedećem nastavku: Moskva! 

Prof. Branko-Josef Thomann

 

Moskva, srpnja 2008.

Ruska pisma 01Ruska pisma 02Ruska pisma 03Ruska pisma 04Ruska pisma 05Ruska pisma 06Ruska pisma 07Ruska pisma 08Ruska pisma 09Ruska pisma 10Ruska pisma 11Ruska pisma 12Ruska pisma 13Ruska pisma 14Ruska pisma 15Ruska pisma 16Ruska pisma 17

Početna stranica  ** Proza & Poezija ** Original Individuals ** Moja planeta ** Mozaik ** DISCLAIMER

Design & Publishing: Vladimir Kreća

Monday December 14, 2009