IŠČEKIVANJE!
Negostoljubiv
doček moga “Gaspadina-tovarišća” na aerodromu Domodedovo ne pokvari mi
raspoloženje, pored svega straha i stresa…
Ukrcasmo se u autobus i pravac putem
k Moskvi. Do granice grada su 35 km. Jedva čekam da vidim sadašnju granicu
“ogromne” Moskve koja se sada prostire na površini od preko 1000 kvadratnih
km i po posljednjem popisu ima 14 237 400 stanovnika.
Znatiželjan sam i jedva čekam da
makar nešto prepoznam… No vozimo se već 2,5 sata po nekakvom mega-autoputu
sa 10-11 traka….? Primjećujem da je jedna traka potpuno prazna i da nitko ne
vozi po njoj…..Sa obe strane autoputa velike zelene šume….
Upitah
Nikolaja, vodju grupe iliti kako se nekada „sindikalno“ to nazivalo, „vodja
puta“: “Gdje mi?“ Ovo „mi“ naravno sa tvrdim „jeri!“ On me pogleda malo
šeretski iskosa i reče: „V Sibiri„ – U Sibiru! - pa me nato upita kada sam
bio „pasljednjij raz v Maskvje?“ - zadnji put u Moskvi!
„Sorok vosjem ljet tamu nazad„ -
prije 48 godina!
Objašnjava mi da je ovaj autoput
„3-transportnoje kaljco„ ustvari obilaznica oko Moskve i izgradjen je mnogo
kasnije te da je u svako doba užasno pretrpan vozilima, pa se zato tako
teško probijamo „vperjod“ - naprijed!
Kažem mu, pa jedna traka je prazna…
našto mi odgovori da je ta traka rezervirana samo za „službena vozila“ -
ambulantna kola, vatrogasci, vojska, milicija (ostao stari naziv) i državna
vozila… Kaže da ta kružna magistrala ima 110 km i da je uvijek pretrpana
pošto Moskva ima sada preko 6 miliona privatnih automobila… sa čime
projektanti nisu računali ni u snu…!
Buuummmmm! Iznenadih se pošto je u
ono vrijeme kada sam ovdje 2 god. živio Moskva imala nešto oko 3-4 miliona
stanovnika i vrlo malo automobila; to su bile „Pobede“, „Moskvići“, “ZIS“,
„GAZ“, „Volga“ i bili su „svete krave“, pošto su vozili „rukovodstvo“, pa se
nisu usporavale ili imali obzira prema pješacima, čak ni na pješačkim
prelazima zvane „zebre„, kao što je slučaj i danas, pa pješaci biježe ili
odskaču na stranu od „podivljalih avtomašinki..“ ..što je debelim slovima
napisano i u turističkim vodičima…!
Jedva
čekam da vidim tu „novu Moskvu“ koju poznajem iz „starih“ vremena i znam da
je još i tada u cijelom svome komunističkom siromaštvu bila jedan nevidljivo
prekrasan i čudesno predivan grad….
A, kakav je danas? Sav sam uzbudjen,
više stojim nego što sjedim.., gledam na obje strane… No od grada ništa..,
samo šume oko nas…
Kažem glasno i kao upitno -
pokazujući rukom okolo… “Sibirija..?“ na šta se Nikolaj i Olga nasmijaše
gromoglasno, a za njima i ovo nešto 70-setak „Švaba“…
E nećete meene.., pomislih pa pusti
duboki bas i zapjeva: “Ja Sibiri -Sibiri ne bajutsja - Sibir, tooooozheeeeee
Russkajaaaaaaaa ziemljaaaaaaaaaaaaaa…..“ – raspjevao se ja kao Rus kada
popije 100 grama „Vodke“, - pametni Rusi ne računaju je na litre nego na
grame, pošto znaju da je to „teška voda“ koju će ovi „švabići“ skoro i
teško osjetiti.., naravno zu moju „pomoć….“
Otpjevah i pade veliki aplauz,
plješće cijeli autobus, zamislite Rusi i Švabe postadoše „jedinstveni“! Svi
viču - joooooš!
Odnekuda pronadje šofer „Vodku“ i
posla je k meni… Nazvah „Sellam“ svima, - „jes tako mi Dina“ i ruknu malo
„Vodke“, pa nastavih - pošto smo u „Podmoskovlju“ sa „Podmoskovnije večera…“
Ovoga puta pjevaju i Rusi i Švabe „kak galubciki“ - kao golubovi… Obradovalo
me da ih toliko zna ruski… Kažu da su ga u DDR-u morali učiti „objažateljna„
– obavezno, i da su sve zaboravili osim pjesama…
Otpjevasmo opet i pljeskasmo sami
sebi, ja pomalo „tučem„ po Vodki, kada navališe opet žene; “Gaspadin
tavarišć dawajKalinku„ …kažem da sam po glasu bas i da tu mogu samo
basirati, a ne voditi pjesmu, ne ide… Kad cijeli autobus navali skandirati
„Gaspadin – tavarišć - gaspadin – tavarišć “… Marnem ja „Stolychnuju“ i
dadoh je dalje po autobusu na „štafetu“… Autobus mili - kao da ide pješice,
a pjesma se ori „povsjudu“ - posvuda… vidim čuje se i vani, pošto nas Rusi
iz svojih ovoga puta Hummera, Jeepova, Mercedesa sa smijehom gledaju i
slušaju, mašući nam…
Tada primjetih na desnoj strani na
jednom brežuljku samo vrhove tornjeva jedne od „7.staljinovih sestara“. Neki
su ih nazivali „Staljinovi empire“, to su ona zdanja koja izgledaju kao
katedrale, a „hazjain“ - gospodar ih je tako rasporedio da se vide iz svakog
ćoška Moskve i da prkose New Yorku! Tako je to radio tavarišć Staljin,
dugogodišnje „mudro rukovodstvo“… sovjetske države!
No,
ne snalazim se još, grada još nigdje… dok ne stigosmo do jednoga ogromnog
parka punog cvijeća i zelenila, fontana, ljudi, dječijih igrališta punih
djece i sportskih igrališta punih sportaša…
Na putokazu pred nama pročitah:
“Bulevarskoje kaljco„ – strijelica na desno. „Sadovoje kaljco“ – na lijevo,
„Lenjinskoje shosse“ - pravo! Predjosmo most preko Moskve i tada poče iz
šume konačno da izranja i grad… Vidim to su oni široki bulevari sa alejama i
visokim sivim „staljinskim“ neboderima iz 30-tih godina…
Pitam Nikolaja gdje se vozimo? „K
Sjevernam riječnam vakzalje“ – Sjeverno riječno pristanište… Hm? ..to ime
mi nešto kaže, ali ne mogu se sjetiti…? Prodjosmo pored stadiona “Dinamo”.
Ugledah i Metro stanicu Dinamo, pa zatim Metro-Sokol… Ahaaaa, sad znam tuda
sam išao na kupanje na “Vodnoj stadion”, rekoh sam sebi, e, sad si na “
domaćem terenu” i radosno uzviknuh: “Mi na zeljenaju!?”
“Da, na zeljenaju!” - potvrdi
Nikolaj.
Ovo “zeljenaja” - zelena, je naziv
za jednu moskovsku metro liniju. Moskovljani ih nazivaju po boji iako imaju
i brojeve.
Vozimo se dalje..Sad znam,… pored ,
na lijevoj strani , „Ljesoparka –Pokrovskoje –Glebovo- Park šuma, a na
desnoj je „Dendrologicheskiy sad“ - Dendroloski vrt, gdje sam svojevremeno
dolazio sa prijateljem Sašom Alexejewichem - studentom šumarstva. Prolazimo
pored „Vodnava stadiona“ i istoimene metro stanice… Gledam toranj za
skakanje sa kojega sam mladalački zaigrano skako u vodu praveći se „važan“
pred „djewushkama….“! I naravno pjevao uz gitaru; tada popularnu „ljubavnu“
pjesmu:
A svi ti “romantičari” bili su
dvadesetak godina… Najljepše godine za “sanjanje” - zar ne? Pjevao ju nekada
Mark Barens, “a u menja bila 20. ljet!” – imao sam 20 godina…
Prevod je loš, ali ćete svatiti o
čemu se radi - nadam se?
Za par minuta prodjosmo predivan
park pun restorana, ljudi, mladeži, života, pjesme, ali one prave ruske -
gromoglasne… Moskva pulsira svojom ljepotom i životom… i stigosmo do
“Sjevernovo riječnovo vakzala”… Tu je zgrada, veeelikaaaa, sagradjena 1937
godine, kada je nakon pet godina (1932-1937.g) mukotrpnoga rada, preko
million “kažnjenih” iz GULAGA - kako to opisa nedavno preminuli pisac
Solženjicin, završili radove na 128km dugom kanalu Moskva-Volga.
Na zgradi datumi gradnje, sa
soc-realističkim simbolima, tornjem sa „krasnoj zvjezdoj“, a pred nama stoji
široko „Moskovsko more“ - ustvari „Himinskoje vodohranjenje“ koje Moskvu
opskrbljuje s vodom, to jezero ustvari povezuje Moskvu sa 5 mora raznoraznim
kanalima…
I, za zapamtiti, to je najdulji
vodni kanal u svijetu - 128km. Ma, u Rusa je sve nešto “naj” ili još uvijek
sve promatram “romantičarskim” očima?
Upravo tu su usidreni nebrojeni
riječni elegantni brodovi sa raznim nazivima, starim i novim, ali svaki na
pročelju ima “crvenu zvijezdu”… Većina njih su izgradjeni u Austriji i
Njemačkoj. To su stvarno elegantni hoteli na vodi, po izgledu i funkciji. Na
brodu se nalaze dva restorana za ručavanje, kao i nekoliko namjenskih,
pivski, vinskih, pušačkih, a jedan je na sunčanoj palubi i vidikovac. Brod
ima dva bara za ples sa “živom muzikom”, jedan namjenjen starijoj, a drugi
mladjoj publici.., tako da ima razonode za sve…! Tu je i sala za
konferencije, koja prima 300 ljudi, a održavaju se razne kulturne priredbe,
koncerti, i prikazuju filmovi vezani za tematiku putovanja -npr. prije
izlaska u Moskvu prikazana je cijela istorija iliti povijest Moskve i
prikazan pregled svih moskovskih znamenitosti sa objašnjenjima, tako da i
običan laik ne ide u Moskvu “grlom u jagode!” Svi filmovi potiču iz
njemačkih, austrijskih i švicarskih izvora…. naglašavam, - samo da se
razumijemo!
Održavaju se i razna politička
predavanja sa temom “Rusija - jučer, danas i sutra..”, Ruske ikone, Ruska
literature, Ruska kuhinja… itd.
Predavači su profesori sa
moskovskih fakulteta, koji se na zaključnoj diskusiji ponekada izlažu i
vrlo “neugodnim” pitanjima… I za čudo, bez posljedica…?
Znači ipak satovi kucaju i u Rusiji,
nešto drukčije.., ušta nisam vjerovao.., priznajem!
U tzv. “Sali za konferencije”
održavaju se i kursevi - tečajevi –Ruskoga jezika za početnike, napredne i
perfekciju, po najmodernijim školskim metodama… Predavači su sa Filoloskog
fakulteta iz Rostova na Donu koji tako provode svoje ferije i služe još kao
tumači i vodiči grupa za odredjene jezike, pri izlasku “na kopno”.
Svaki brod ima 4 etaža, a možda bi
bilo pravilno reći “palube” iliti “srpski“- “sprata“, a možda bi trebalo
upotrebiti i tursko-hrvatsku riječ -“kat“?
‘Ajd’ pogodi sad? Pa nisam ja
“mornar“ kao “vlasnik” ovoga sajta kome sam se obraćao par puta da mi to
objasni, a od njega ni, …ma fin sam neću da kažem onu riječ… ma, ni
“mukajeta” iliti “ni habera” …Bosanjeros - “šta’š – šta ćeš?
Pa tome baš prigodno sjetih se jedne
bosanske anegdote;
Pitali mladji ljudi starog hadžiju
(h)učevnog čoeka; kako se pravilno kače chaša sa “mehkim” ili sa tvrdim
“ch”?
A, mudri hadžija poslije nekoliko
minuta “mudrovanja” odgovori:
“Mashtrafa!”
U slijedećem nastavku: Moskva!
Prof. Branko-Josef Thomann
Moskva, srpnja 2008.