IN MEMORIAM:

MOSKOVSKI METRO

Pobjegosmo od kiše u predivni Moskovski metro, provozasmo se malo tzv. “Kružnom linijom“ - koja okružuje  strogi centar grada i divismo se skulpturama, mozaicima, freskama,  slikama, mramornim i granitnim stupovima, lusterima, šarenilu boja kao i predivnim stukaturama i namjenskim temama - prema nazivu stanica… Svaka stanica je unikatna po dizajnu, pa Metro nazivaju „podzemnim muzejom!“

Ni jedna podzemna željeznica u svijetu nije u isti mah  znamenitost i umjetničko djelo kao što su ove jedinstvene hale Moskovskog metroa koje podsjećaju na male čarobne mramorne palače, baš kao da su izniknule iz neke predivne ljubke - kitnjasto prefinjene mistične ruske bajke….!

POVIJEST

Kada je 1902. godine donesen prijedlog za gradnju „podzemne željeznice“, lokalne novine skočile su na barikade opisujući to „kao napad na sve ono sveto što ima glavni grad…“ No problem postaje vrlo akutan  u 1930. godine pošto se stanovništvo više nego podvostručilo kroz brzu industrializaciju i priliv sa strane. Staljin je zadužio dva mlada komunista Nikitu Sergejeviča  Hruščova i Lazara Mojsjejevića Kaganovića, da organiziraju izgradnju Moskovskog metroa  koji mora biti poseban i lijepši od svih postojećih u svijetu i time  dokazati  svijetu „tekovine“  Socijalističke revolucije i uspjehe  „Proletersko –radničko - seljačke sovjetske države!“

Gradnja počinje u decembru - prosincu 1931. godine u vrijeme “Prve Staljinove petoljetke“ - 1928-1933. godine.

Partija je odlučila da u izgradnji učestvuju sve republike sovjetske države, pa su stoga regrutirane tisuće radnika sa svih strana prostrane Rusije, podržani vojnicima Crvene Armije  i  “Komsomolske mladeži” koja je tu dobrovoljno radial, a na to danas podsjeća jedna od metro postaja imenom ”Komsomolskaja“.

Gradjevinski material je takodjer stizao sa svih strana SSSR-a; željezo iz  željezare u Kuznjecku, mramor sa Urala i Kavkaza, a granit iz Karelie i Ukraine.

Prva dionica 11,6 km povezala je Sokolniki Park sa Parkom Kultury sa prvih 13 postaja a otvorena je u februaru - veljači 1935. godine, a mnogi radnici bivaju odlikovani “Lenjinovim ordenom!”

Izgradnja teče vrlo brzo tako da 1939. Moskva ima preko 30 metro postaja i transportira se preko milion putnika.

Za interijer i estetski ugodjaj brinu se najbolji  i najzaslužniji arhitekti kao i umjetnici onoga doba tako da one prve postaje  imaju najveću umjetničku vrijednost. Tako stanica Majakovskaja (1938) planirana i uredjena po Alexeju Dušinu biva premirana na Svjetskoj izlozbi u New Yorku!

On je izgradio i uredio metro postaje Kropotkinskaja (1935.) i Ploshchad Revoljuciji (1938).

Na ovoj posljednjoj posebno su upečatljive  brončane figure Mornara, vojnika,  radnika, boraca, sportaša.., tu je i figura jedanog pionira, kao  i  majke sa djetetom.., a posebnom ljepotom zrače “krunski lusteri” Alexeja Shuchewa na postaji Majakowskaja koji su takodjer nagradjeni na jednoj Svjetskoj izložbi.

Obično su tu prikazane teme revolucija, obrana domovine, svakodnevni prizori, ljubav, porodica, škola, socijalistička izgradnja… Na stanici Kijewskaja (1937.) slavi se prijateljstvo Ukrajinsko-ruskoga naroda, sa predivnim crtežima, mozaicima, reljefima.., no danas izgleda da je “pukla tikva” i od toga “prijateljstva “ nije ostalo ništa osim ovih slika u moskovskom metrou.., iako je prva Rusija bila tzv. Kiewska-Rus….?

Gledajući slike i lica zadovoljnih, snažnih zdravih ukrajinskih seljaka koji žanju žito.., na metro stanici Kijewskaja, podsjetih se na užasne milonske žrtve gladi prouzrokovane kolektivizacijom poljoprivrede tih godina u Ukrajini……!

Postaja Park kultury (1935.) slavi sport i sportske igre, a u halama postaje Park pobjede, (2003.) nalaze se mozaici i crteži, skulpture koje slave, naravno pobjedu nad Nacionalsocializmom.

Ujedno je ova postaja najdublja  metro stanica u cijelom svijetu na dubini od 80m pod zemljom, a pokretne stepenice – “escalator” imaju duzinu od 126.8m.

Moskovski metro  se pruža na 278km i 12 linija a ima 171 stanicu. Proteže se od centra grada, prvo kružno, pa onda u obliku biciklovog kotača i dalje sve do predgradja grada, a neke linije voze i vrlo daleko izvan njega… Iako je sve ovo ogromno - u praksi se je vrlo lako snaći u ovoj “paukovoj mreži” i vrlo brzo se može na nju naviknuti, pa nema problema prilikom prelaska sa linije na liniju..

Osnovni orijentir su postaje na “Kružnoj liniji” - broj 5- “Koljcevaja linija” - rijec “koljco” - prsten, ring - engl., a u Bečkom metrou nazivaju  ga “gürtel” – opasač - srp. kaiš -tursko-bošnjački, okolopupni pantalodržač - hrv. ”korienski”… Hm, jes’ vidjo, ba, bre, kak  smo postali  poligloti – od jednoga jezika napravismo pet… Ma zar “pet” – kaj ne?

Znači, osnovni orijentir je ta “Kružna linija” u dužini od 20km koja povezuje sve ostale linije!

“Kružna linija” gradjena je u etapama od 1950-1954. Prvo je planirana ispod  “Vrtnoga prstena” -“Sadovoje koljco” - kružnoga bulevara koji se nalazi na granici Moskve iz 16. stoljeća. Tako je i izgradjena prva faza te linije (1950), što se nije dopalo “njegovom mudrom rukovodstvu tovarišću Staljinu” pa je pozvao projektante na “raport” koji mu podastrše plan na stol i upitaše za savjet… Staljin je sa svojim lukavim mišijim očicama buljio u plan držeći šalicu  kave u ruci  ne govoreći nista… Gledao, gledao… i bez riječi položio šalicu na centar plana i - otišao….!

Zapanjeni projektanti ne znaše šta da rade… Ali kada podigoše šalicu sa plana iza nje je ostala „kavena“ -„kafena“ - „kahvena“ mrlja.., što projektanti protumačiše  kao znak  genijalnog nadahnuća pa pomjeriše liniju 1-1,5 km sjeverno od prstena…

Da li je ova pričica istinita ili ne, nije poznato, no i danas je ta linija obilježena smedjom - „kafenom“ bojom.., pa mnogi moskovljani vjeruju u tu priču ukazujući na genijalnu lukavost Staljina koji je na  “Jaltskoj konferenciji” genijalno  izigrao, da ne kažem “za’ebo” najveće političare zapadnog svijeta…

Svaka kompozicija ima šest vagona dugačkih 20m sa četvero vrata na svakoj strani. Voznoga reda nema pošto vlakovi voze u razmaku od  60-90 sec. u udarnim  vremenima – Rush Hour, a poslije u razmacima od 2-3 min.

Dnevno se metrom preveze nešto oko 8,7 miliona putnika. Više nego cijeli promet Londona i New York-a!

Metro ima nešto oko 37.000 zaposlenih.

Ima 12 linija na 278km koje koriste 4.319 vagona.

Dnevno kroz 172 stanice prodju 8.737 vlakova.

Najduža linija je 41,5 km, a najkraća 3,3 km.

„Najdublja“ stanica je Park Pobedy koja leži 80m pod zemljom.

Dužina svih „pokretnih stepenica“ iznosi 64,7 km.

U izgradnji su  još daljnjih 100 km pruge.

Preko 500 industrijskih poduzeća učestvovalo je u izgradnji prvih linija.

21% državnog budžeta uloženo je tada u izgradnju metroa.

Prvi vlak se provezao 15. maja-svibnja 1935.

Prvi putnik je bio Njemac Franz Dietrich!

Za vrijeme Drugog svjetskoga rata metro je služio kao komandna centrala Crvene armije i protuzračni bunkeri za stanovništvo kao i bolnica.

Pod zemljom u to vrijeme rodjeno je 100  bebica...

Po Moskvi se „govorka“ da postoji još jedna tajna linija dugačka 20 km-tzv. „Metro-2“ koja direktno povezuje Kremlj sa aerodromom Vnukovo.

(Podatci uzeti iz Metro-muzeja. )

NEOBIČNI    PUTNICI

Nas dvoje, moja žena koju  nazivam „Jovanka“ pošto je 20 godina mladja od mene, divimo se ovoj jedinstvenoj lijepoti moskovskog metroa i sve lijepo fotografiramo za našeg prijatelja  „Vladu-Canadu“ inače dvostrukog CENZURA #1 (cenzor: VK) in spe.., kako bi mogao ovu ljepotu prenjeti i dočarati našim dragim čitateljima.

Ajd’ dobro sada moram i to objasniti - u Beču smo bili poznati kao „Jovanka i Stari “, tamo negdje početkom sedamdesetih godina, pa je ta moja „kontrarevolucionarna djelatnost„ doprla i do „Yugo“ -konzulata. I ktome sam još „izvikivao na javnom mjestu; Yugo-nećeš-dugo i pjevao onda popularnu pjesmu „Jugoslavi-jooooooooooooo“-„Jugoslavi-jooooooooooooo!“- „na svoj način“…

„Djeca plaču nema mlijeka.

Starci plaču nema lijeka

Preživjeti nećeš krizu

i kraj ti je tako blizu….

Jugoslavijooooooooooooo!“Jugoslavijooooooooooo!“

Sa time sam vršio „neprijateljsku propagandu“ - kako stoji u mome ondašnjem „Dosijeu“.

Drug konzul J.D. mi je tada poručio da će me prvom prilikom zatvoriti ili..,  pošto „ismijavam lik i djelo voljenoga druga Tita“.., našta sam mu odgovorio da će on biti uskoro prvi koji će mu mater „počastiti“ -kao što je na koncu i bilo…!

Vratimo se opet metrou, jer „prolazi sve… sve osim sjećanja…!“

Na postaji “Kijewskaja“ slikajući predivne mozaike odnekuda se na peronu pojavi jedna kuja sa troje malih psića… stali pred mene cvile i očicama mole… Gledam, ne vjerujem… pa kako su došli ovamo, ovim stepenicama… u ovoj gužvi…?

No, mali  se motaju oko nogu cvile, mole… a kuja sve  to posmatra sa strane…

“Maljutke” - maleni se motaju oko mojih nogu i torbe koju sam ostavio pod noge kako bi lakše fotografirao… njuše, cvile… umiljavaju se…

Primjeti to moja “Jovanka” i kaše da im dam sendviče koje je ona uzela iz “lunch-paketa” na brodu…

Hm? Pa to nisam  ni znao!

Ništa draže od toga… pošto sam imam psa – “sibirjaka”, haskija sa plavim očima i volim pse neizmjerno… Bože, šta me sve ne veže za tu Rusiju?...

Izvadih sendvič iz torbe i pažljivo ga dijelim na komadiće, a male “sobake” - psi onako potanko lajuckaju mašući repom… Čučnem i hranim ih polako… kuja mi za to vrijeme oštro fiksira oči… i pokrete… zovem ju: ”Sobaka, prijdi sjuda…!” - Pseto, dodji ovamo!

Sve te “Bezdomnije sobaki” – psi beskućnici - imaju jedinstveno ime i na njega odmah reagiraju… zovu se jednostavno “sobaka” - pseto. Kuja mi prilazi, a ja joj zatvorene šake dajem komadić hlijeba sa salamom….

Skupila se velika gomila Rusa koja nas promatra, neki čak i fotografiraju… Moja “Jovanka” hrani trojicu mališana, a ja razgovaram sa kujom koja počinje da maše repom i zadovoljno se smiješka… i sa velikim apetitom jede… Vidim ljudi šute i slušaju što govorim. Sigurno si neki misli: Koje su ovo budale? Ali to mi je svejedno… Kuja i psići pojedoše sve… U tom trenutku naidje na drugi peron jedna kompozicija, a kuja potrča prema otvorenim vratima vagona, a za njom i male „sobakice“… Udjoše. Vrata se zatvoriše a vlak ubrza i nestade u mraku tunela…

Ja stojim  i razmišljam… Kad tada mi pridjoše njih nekoliko i objasniše mi da oni odoše sa metrom do slijedeće veletrgovine mesom na slijedećoj stanici, gdje ih osoblje rado hrani sa ostatcima mesa… te rekoše da te “bezdomnije sobaki” imaju “ugradjene radare” za to…

Doznadoh još da osoblje metroa njih takodjer pomalo hrani, a da se zimi često griju u halama metroa, te da ne napadaju ljude… i da su vrlo dobroćudni.

Jedna bakica me potapša po ramenu i reče da smo plemenite duše i da zna da posjedujem psa… primjetila je to kada sam zatvorene ruke hranio kuju - reče…

Nastavi se razgovor sa mnogo njih i doznah vrlo mnogo o tim moskovskim psima beskućnicima… Kažu da ih ima preko 10.000 no, nažalost, moja fotocard mi je bila puna da bi nešto od toga i fotografirao… Što me je jako zaboljelo…

A, prije nego završim ovu priču o Moskovskom metrou, moram reći da sam se iznenadio prilaskom ovih svih ljudi k nama… pošto su svi u ovoj gradskoj žurbi i vrevi izgledali nekako “mrzovoljno”.., ali eto male dogodovštine koja raskravljuje ljudska srca i pokazuje pravu stranu “ruske široke duše…!”

U slijedećem nastavku: još više i OPET - Moskva!

Prof. Branko-Josef Thomann

Moskva, srpnja 2008.

Design & Publishing: Vladimir Kreća

Monday December 14, 2009