IN MEMORIAM:

 ZAMOSKVORIJEČJE

Metrom se uputismo k Tretjakovskoj galeriji. Predjosmo rijeku Moskvu i stigosmo u dio grada koje se naziva „Zamoskvoriječje“. To je stari dio grada - „preko Moskve“ nedaleko od samoga Kremlja naseljen već u 13. vjeku koji je služio kao odbranbeni pojas od najezde Mongola.

Zanatlije a i carska tijelesna garda koji su radile u Kremlju sagradiše ovdje svoje domove kao i božje hramove i odgovarajuću životnu strukturu iliti kako bi se sada moderno reklo „logističku strukturu„ - mislim na ono;  trgovine za „iće i piće“ kak bi rekel  Dalmoš!

O tome svijedoče i danas male predivno uredjene kućice, trgovinice u blizini Metro stanice Tretjakovskaja gdje se može sve kupiti od “igle - slona”!

Još kao student sam rado dolazio ovdje jer je taj dio Moskve ostao još uvijek ona prava „stara“ Moskva jer je bio poštedjen staljinističke „novoizgradnje„ iz 1930-tih godina i sačuvao  duh stare Moskve.

Nije se ništa izmjenulo pa sam se odmah snašao kao da sam jučer bio tu… Žena požuruje da idemo u Tretjakovsku galeriju, a ja se pravim „Tosha“, kao neznam gdje smo…. Njoj to smeta, gleda u plan, a ja znam da smo 300m. samo udaljeni od galerije… Obraća se jednom prolazniku na engleskom…

Ne razumije.., pa drugom, pa trećem, ali oni „nichevo ne panjimaju“… ništa ne razumiju!

Pa, eto i ja se pravim „Englez“, posto bi htio malo da se prošetam po starim stazama i da odem do Panslavenskog kulturnog centra u ulici Boljšaja Ordynka gdje sam često bivao u biblioteci, kao i na raznim kulturno-zabavnim priredbama… pa „ko fol“ zadubio se u kartu i studiram plan… a moja „Jovanka“ stalno nešto  nabacuje… Ali „Nema veze - Mi smo za Engleze“ - kako se nekada u titoistička  vremena „kontrarevolucionarno“ govorilo po Beogradu, slaveci ono drugo – „londonsko  rukovodstvo“… Pronadjoh kao „pravi put“, pa se uputismo „pješkom“ - pješice „Vdolj po Pjatnickaju“ - po ulici Pjatnickaja i obližnjim  sokacima – „pereulcima“.

Sama riječ „pereulok“ znači sokak iako su to ustvari velike i široke ulice. No ostalo je ono staro onako kako se nekada zvalo kao svjedok starih vremena. U Europi to ima samo carski i “cezarski” Beč pa najstarije, najduže i najšire ulice nazivaju “gasse” – sokak!

Prodjosmo pored crkve Sv. Mihaila i Fjodora - mučenika koje su tu Mongoli pogubili, a crkva je podignuta njima u čast u 17-tom stoljeću. Stigosmo i do  Panslavenskog kulturnog centra… Objašnjavam mojoj, značenje i važnost toga instituta, za mene… ali ona nema namjere u njega uopće da zaviri… ”Pričekaj pet minuta odmah se vraćam,” - rekoh i odoh…

Sa strahopoštovanjem otvaram teška barokna vrata… kao prvo udari mi u oči onaj stari luk iznad mramornih stepenica sa grbovima svih slavenskih zemalja… na stepenicama siju još uvijek svetiljke u obliku onih starih plinskih fenjera.., pogledah u šarene svodove ukrašene staroslavenskim motivima a u magnovenju mi se prikazuju likovi mojih “starih”, dragih prijatelja: Jana, Vaclava, Jirzya, Helene, Alene, Denise i prekrasne Bugrake Snježane… Ruskinja, Julije, Olge, Galje, Tanje… Nikolaja, Vladimira, Saše, Alekseja…

Stojim i razmišljam… htio bi zadržati suze, ali ne ide… kapaju same!

Iako pri ulasku ne vidjoh nikoga u foajeu odnekuda se pojavi “službena osoba” i zapita me sto tražim, te dali trebam pomoć…?

Objasnih mu o čemu se radi i zašto sam uzbudjen i da ne mogu sakriti suze… našta me ovaj mladi čovjek -„Ruja“ zagrli i pokloni se… pa me provoda po cijeloj zgradi, gdje sam sve fotografirao za “vječnu” uspomenu…

Fotografiram, dozivljavam “neke prijašnje priče”…. kao da se sada odigravaju… a, suza mi suzu stiže - niz lice…

Vidim “molodca” – mladića to dira… suosjeća ruski mladić sa nepoznatim stranim, starcem… Zahvaljujem mu se i kazem da to samo moze  ruska duša i da toga u Europi nema… te da bi u tom slučaju već psihijatra pozvali…

Da bi me udobrovoljio, kaže: ”‘Ajde da popijemo jednu “Vodku” i sve će proći…”

Tako i bijaše….

Zahvalih se mladiću, oprostismo se i izljubismo se, “pa abičaju staroslavjanskamu” - po običaju staroslavenskom.., kao rodjena braća.., slavenska braća!

Izadjoh van, a moja “Jovanka”… šišti, pišti… vrišti… i pokazuje na sat!...

Šutim.., silazim  po mramornim stepenicama.., a moje “Jovanče”… grmmmmmiiiii!

No, kada me je vidjela koliko sam emocionalno uzbudjen… zašutjela je!

Oprostite da vas sa time gnjavim - ali to su doživljaji koje sam napisao u svoj dnevnik… i dokaz da „čovjek nije čovjeku – vuk!“ - barem ovdje u Rusiji! - kako se često u zapadnim medijima prikazuje!

Idemo dalje i divimo se starim zgradama i baroknim crkvama izgradjenim u 18. i 19. stoljeću. Na Pjatnickoj ulici slikamo Crkvu Sv. Ivana Krstitelja sa zelenim zvonikom,  divimo se baroknoj crkvi Sv. Klementa iz 1720. godine, te crkvi Uskrsnuća na Kadasi, crkvi Sv. Nikolaja iz 17 stoljeća kao i predivno uredjenim i renoviranim patrijarhalnim zgradama iz 18. i 19-tog stoljeća, gdje su nekada stanovali poznati moskovski trgovci i fabrikanti, a medju njima  tekstilni fabrikant Pavel Tretjakov, osnivač danas najveće i najpoznatije  zbirke ruskog slikarstva i umjetnosti u svijetu.

P. M. Tretjakov potiče iz bogate trgovačke porodice koja se u Moskvu preselila 1774. godine baš ovdje na Lavrušinski pereulok gdje i danas stoji njegova zadužbina imenom Tretjakovskaja galerija. Prve slike koje je kupio 1850. bile su slike holandskih majstora, a poslije posjete Ermitraža u St. Petersburgu, poče i sam sa velikim žarom vrlo strasno skupljati umjetnine, slike, ikone i skulpture….

U slijedećem nastavku:   Tretjakovska galerija!              

Prof. Branko-Josef Thomann

Moskva, srpnja 2008.

Design & Publishing: Vladimir Kreća

Monday December 14, 2009