IN MEMORIAM:

 TRETJAKOVSKA GALERIJA

Kao što samo ime kaže ova galerija dobila je ime po svome osnivaču   Pawelu Tretjakowu (1832-1898) inače bogatom moskovskom tekstilnom fabrikantu i pasioniranom sakupljaču umjetnina.

Početci galerije se spominju već 1851. kada je Pawel zajedno sa bratom Sergejom kupio kuću dvospratnicu na moskovskom području zvanom „Zamoskvoriječje“ koju urediše tako da su u prizemlju imali svoje radne prostore, a na gornjim etažama počeli su sredjivati zbirku umjetničkih  slika.

Prve slike su bile slike holandskih majstora, ali se malo kasnije usredotočiše samo na sakupljanje ruskog umjetničkog blaga, tako da je galerija danas najveća zbirka ruske umjetnosti u cijelom svijetu, a momentalno posjeduje više od 140.000 eksponata.

Na početku je kupovao slike  suvremenih majstora, ali i slike manje poznatih slikara, a podržavao je i nove mlade talente, tako da je galerija usko vezana za tadašnji  „modni trend“ - ruski slikarski pokret koji se nazivao „Peredwishniki“.  To su bili ustvari  „putujući slikari“, koji su išli od grada do grada slikali pejsaže i izlagali svoje slike… na svojim „putujućim izlozbama! Na prvoj izložbi  lutajući, putujućih slikara kupio je Tretjakov 1871. sliku  Sawrasowa „Grachi priljetjeli“ -  Dolazak vrana,  što je bio početak skupljanja slika ovih majstora, što danas  čine najveći dio eksponata u galeriji.

Šezdesetih godina 19. stoljeća odlučio se svoju galeriju obogatiti sa portretima poznatih književnika, kompozitora i drugih značajnih ličnosti toga vremena, ali sam nije nikada htio biti model bilo kojem slikaru… do jednoga dana kada se razbolio i morao ostati kod kuće, što iskoristi njegov prijatelj  slikar Kramskoj i napravi prvi njegov potret (1876).

A, tek nakon 13 godina uspijelo je i Ilji Repinu  napraviti slijedeći portret… Danas se oba portreta nalaze u njegovoj galeriji…

Tretjakow i dalje marljivo odabire i skuplja slike tako da njegova kuća u “Lavruskin-sokaku” biva pretrpana eksponatima pa  odluči 1874. sagraditi još jednu novu kuću, posebno za svoju zbirku slika.

1881. godine otvorio je svoju galeriju i za javnost, pa tako njegova zbirka  dobi status muzeja u koga je svaki čovjek mogao dnevno zalaziti – besplatno!

U augustu 1892. poklanja svoj privatni muzej ruske umjetnosti gradu Moskvi.

A, taj “poklon” sadržavao je 1287 slika, 518 crteža, 9 skulptura ruskih majstora kao slike i crteže francuskih, holandskih i njemačkih majstora iz polovice 19. vijeka. Cijela vrijednost je onda bila procjenjena na 1.429.000. rubalja, što je u to vrijeme činilo neizmjerno bogatstvo.

Kao zahvalu dobija titulu počasnog gradjanina Moskve. Posljednje značajno djelo koje je kupio  bila je slika  Wasnecova “Bogatyri” koju je odmah objesio na zid gdje i danas stoji velebno i upečatljivo onako predimenzionalna - zauzimajući skoro cijeli zid, prikazujući tri junaka iz staroslavenske legende… Ilju Muromeca, Dobrinju Nikitića i Aljošu Popovića.

Osnivač galerije umire  27. decembra 1898. a od tada datira novi “životni” odsječak  u razvitku galerije…

1902. fasada glavne zgrade  se mijenja i dobija staroruske oblike, po nacrtima slikara Wasnecova.

Status državne galerije dobija 3. augusta 1918. pa stoga i ime “Državna Tretjakovska galerija”. Godinama se zbirka povećava tako da se zgrada mora proširiti pošto su mnogi privatnici galeriji poklanjali svoje zbirke.

Poslije Oktobarske revolucije stižu u Tretjakovsku galeriju sve po boljševicima otete, zapljenjene, umjetnine iz privatnih zbirki, crkava kao i kapitalna djela iz drugih muzeja… tako da se sama galerija  dogradjuje i proširuje, a arhitektonski oblici ostaju “bajkoviti” u staroruskom stilu.

Za vrijeme Domovinskog rata 1941-1945. muzeumski eksponati prebačeni su iz Moskve u Novosibirsk, a svečano otvorenje doživljava opet 17. maja 1945.

Muzeum biva još nekoliko puta dogradjivan i adaptiran posebno u 80-tim godinama prošloga vijeka, pa tako 1986. otvara se i odjeljenje Moderne umjetnosti koje se nalazi u jednoj novoj zgradi pored same rijeke Moskve - preko puta glavnog ulaza u Gorki-Park, a glavna zgrada se renovira od 1986-1995 i cijelo vrijeme biva zatvorena za javnost.

Ponovno svečano otvorenje biva u aprilu 1995. a galerija zablista u punom  sjaju….

2006 slavila je galerija svoj 150. jubileum.

RASKOŠNA RAPSODIJA UMJETNOSTI

Prolazeći kroz 62 sale – centralne zgrade  podjeljene na na dva sprata ilti „kata“ - (turcizam), prolazimo kroz povijest slikarstva u Rusiji od 11 - 20. stoljeća.

Moja „Jovanka“ inače se zove Elisabeth ne zna ni jedan slavenski jezik i sa engleskim katalogom slika kaže da ce ići sve „po redu“ od 1 - 62. sale… A, ja „naoružan“ ruskim katalogom, kažem odoh ja prvo u prizemlje da pregledam izložbu Ikona i nakita… pa onda „Mili moji - kuda koji…“ na koncu ćemo se naći u kafiću…

Elem, sa ruskim katalogom u ruci – („Nas i Rusa 300 miliona…“ , pa „Shirokaja maja strana radnja„ - „Široka je moja rodna zemlja“)… odoh do izložbe ikona…

A, da, zaboravih reći nešto povijesno iliti „istoricheskij“ - istorijski… Poznato je  da se ruska slikarska umjetnost 600 godina ograničila samo na sakralnu, a zaokret se desi tek u 18. vijeku pod europskim  utjecajem.

U odjeljenju Ikona nalaze se skupocjene ikone od 11 - 17. stoljeća. Ruski ikonopisci preuzeše bizantsku tradiciju prikazivanja svetaca na tamnoj podlozi izdvajajući  portrete življim i svjetlijim bojama.

Kijev je bio prva ruska koljevka  “ikonopisa“  sve do osvajanja po Mongolima 1240. godine. Postojale su i druge značajne škole kao što je bila Novgorodska, Vladimirska i Suzdalska, a Moskovska škola osnovana je istom krajem 14. stoljeća, a doživi svoj zenit kada su u 15. stoljeću u njoj bivali Teofan Grk i Andrej Rubljov koji je u Moskvu došao iz manastira Sergejev Posad.

Ovdje u Tretjakovskoj galeriji  nalazi se najstovanija i najposjećenija ikona  „Majke Božije Vladimirske“ iz 12. stoljeća, pred kojom se kako vidim Rusi klanjaju krste i mole, a maloj dječici vidim i čujem „djeduške„ i „babuške“ objašnjavaju ljepotu ovog nacionalnog blaga…! Čujem kažu kako je ova ikona putovala od grada Vladimira preko Kijeva do Moskve, gdje se nalazila u jednoj kremaljskoj crkvi do 1930. kada ju je onaj strašni brko Staljin izbacio i premjestio ovdje… Gledam “djeduška” ima na reveru  crvenu zvijezdu sa srpom i čekićem, pa onako malo u prolazu, rekoh kao dječici: „Nazdarovje! Za Staljina i rodinu!“…. “Nazdravlje - za Staljina i otadžbinu!“… Neki se nasmijaše, ali vidim „djeduška“me posmatra „malo poprijeko“!... a, ja mu još k tome bezobrazno namignu i pokaza prstom na njegov  rever… i podignu palac u zrak… Vidim ne zna što sam htio reći…! Odoh dalje i vidim razvoj u slikarskom i „ikonopisnom“ maniru gdje  preovladava paleta boja s svijetlim okerom, cinoberom, i svijetlijim bojama sve do bijele… a tipičan primjer je ikona „Preobraženje“ jednoga učenika Teofana Grka iz 1403. godine.

Posebnu lijepotu predstavlja „Sv.Trojstvo“ – Andreja Rubljova, koju je izradio za manasir  Sv. Trojstva u Sergijevu Posadu, gdje se i zamonašio. A sama ikona nastala je negdje oko 1425. a biva posvećena osnivaču manastira Sv. Sergiju iz Radonezha (1319-1392). Pregledah još i predivne primjere ikonostaza kao i ikone  tzv Moskovske škole, a potom i izložbu nakita od 13-17. stoljeća.

Prolazeći kroz sale vidim da se u 18. vijeku slikarska tematika i manira mijenja, pa se divim predivnim portretima Vladimira Borovikovskog (1757-1825.), Fjodora Rokotova (1736-1808) i Dimitrija Levickog (1735-1882.), a njegov najznačajniji portret „Ursule Mnichek“, može se već označiti kao posebni način portretiranja… koji se već razlikuje od europskog Klasicizma.

Zatim nailazim na slike pretstavnika Romantizma - Vasilija Tropinina gdje se vidi već razradjena tehnička slikarska zrelost i topla sentimentalnost kao u portretu „Arsenija Tropinina“ – umjetnikovog sina iz 1818.g.

Tu je i Orest  Kiprenski sa poznatim portretom poznatog pjesnika Alexandra Puškina iz 1827.

Slijedeća perioda polovina 19. stoljeća donosi raznovrsnost stila i tema, pa ruski Realizam  prikazuje tematike iz prirode, seoskog života, pejsaže, života  aristokracije, povjesne teme… a najpoznatiji predstavnici te periode su već gore napomenuti „slikari putnici“ - peredvizhniki u čije slike ulazi i socijalna komponenta života, pa Vasilij  Perov  prikazuje npr. jednog licemjernog popa slikom „Čajna pauza na Mytishchu“,  a povjesnim temama se bavi Vasilij Surikov i  Vasilij Vereshagin (1842-1904), čije slike se mogu vidjeti u sali 27. a posebno upečatljiva je njegova slika pod naslovom  „Posljedica rata“ (1871), koju sa svojstvenom ironijom posvećuje svima „Gospodarima“ rata,  iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

 „Glava“ te grupe Ivan Kramskoj probao je potretom Pavela Tretjakova prikazati karakter i osobenost „modela“, a najtipičniji i tematski najraznovrsniji „slikar-lutalica“ bio je Ilja Repin (1844-1930), čija djela se nalaze u dvije sale. Posebno sam se divio „Uskršnjoj litiji u provinciji Kursku“ (1880-1883), „Ivan Grozni i njegov sin“ (1885), „Povratak“ (1888). Osim toga tu se nalazi cijeli niz fascinantnih pejsaža, mrtva priroda, kao i cijeli niz portreta  poznatih i nepoznatih ljudi. Tu je i portret  Modesta Musorskog – 1881.

No, radujem se dolasku u Petrovgrad gdje ću obavezno pogledati njegove genijalne dvije slike; „Burlaci na Volgi“ i  „Zaporožci pišu pismo turskom sultanu“…!

Pogledah dalje djela Mihaila Vrubela, pa djela inspirirana francuskim „ l’art pour l’ art’“ - slike Konstantina Korovina, Valentina Serova, Gončarove i slike ruske avangarde, Malevića, Kljuna , Popova, kao i kubista Tatlina.

Na koncu dodjoh u salu ruskog socrealizma koji me nije mnogo interesirao, pošto sam ga u Moskvi 60-tih godina prošlog stoljeća svakodnevno susretao, ali mi za oko zapade slika dvaju  „tovarischjej“- drugara Staljina i Vorosilova kako šetaju u Kremlju poslije kiše… Sjećam se da su tu sliku onda moskovljani krišom ismijavali govoreći: “Dva vozhdja poslje dozhdja„ – Dva vožda poslije dožda - kiše, a mislili su  na „dva pokisla brata“, a možda čak i  na njihovo „pokislo“ životno dijelo…..

Nastavlja se……          

Prof. Branko-Josef Thomann

Moskva, srpnja 2008.

Design & Publishing: Vladimir Kreća

Monday December 14, 2009