IN MEMORIAM:

 STARA MOSKVA

Primjetih ovih dana, naŽalost, da one stare kompaktne Moskve kao da viŠe nema…Vidim da je ispresjecana, da ne kaŽem projektanski „iskasapljena „nekakvim  širokim bulevarima, autoputevima koji uz silnu buku, smrad i smog prolaze kroz samu  nekada prekrasnu  istorijsku jezgru ovoga nekada predivnog grada… Užas jedan…!!!    

Uprkos svemu dadoh se u potragu  one „moje“ stare Moskve, pa se uputih metroom do stanice „Arbatskaja“ na Arbatskoj ploshchadi koja se nalazi u užem centru Moskve -  800 metara udaljena od Kremlja.

Taj dio grada naziva se ARBAT i dijeli se na Stari i Novi Arbat. Svojevremeno na Starom Arbatu imao sam čast gledati i slušati dva tipična ruska bohema; glumca - šansonjera Vladimira Semjonoviča Visockog (1938-1980) te  pjesnika, režimskog kritičara, takodjer šansonjera Bulata Shalvovicha Okudžavu (1924-1997).

Upečatljivo mi je sjećanje na Visockog kojega sam svojevremeno slušao ovdje na Arbatskoj ulici gdje sjedi u vrtu restorana „Praga“, „našprican vodkom“, a na koljenu njegova „semistrunaja“ - gitara i pjeva „chastushki“  - šaljive zadjevice, genijalno spretno  ismijavajući „svoju“ sadašnjost… pa je iz tih razloga i za tadašnji režim bio „nepoćudan!“

No, bio je spretan i znao je majstorski svoje kritike režimu zapakovati u splet pjesama koje su pomalo bile „sumnjive“, a pomalo „za’ebantske“, tako da se uvijek na koncu izvlačio kao na šalu i šaljive pjesme…

Ostala mi je jedna pjesma u sjećanju koja opisuje dva druga koji žive i sve rade „koljektivna“ - kako režim i Partija zahtijeva… pa iz tih „razloga“ su ’adnu djevushku ljubilji „koljektivna“ - „va pjervih drug, a potom ja!“ – „Vsjo za partiju i rodinu!“ – Sve za partiju i otadžbinu!.... Obično je publika tada skočila na noge oduševljeno pljeskajući, a mi smo to odmah prenijeli u studentski dom i takodjer uz gitaru svi zajedno „djevuške“ i „maladci“ pjevali sa oduševljenjem tu pjesmu „koljektivna“… Tako su se širile njegove pjesme i magnetofonske snimke njegovih koncerata po cijelom SSSR-u kao „samizdat“, pošto su zvanično bile zabranjene….

No Okudžava je bio drugi, nježniji,  suptilniji,  melanholičan sa lijepim baršunastim glasom. Rodjen je baš tu na Arbatu i doživio onu pravu „rusku“ sudbinu… Za vrijeme “staljinovih čistki“ (1937) bivaju mu roditelji uhapšeni. Otac visoki partijski funkcioner biva proglašen njemačkim špijunom i streljan, a majka - „žena otadžbinskog izdajice“  provela  je 16 godina u užasu GULAG-a!

Živio je jedno vrijeme kod rodjaka u Tifilisu, gdje je završio maturu i Filoloski fakultet. 1941. bori se kao artiljerac u redovima „Crvene armije“ - pa otuda i ona prekrasna pjesma „Desjatij nash desantnij bataljon“ - Deseti naš desantni bataljon, ili „Uzmi šinjel, idemo kući!“… U procesu „destaljinizacije“ biva mu majka rehabilitirana, pa se on vraća u Moskvu 1956. godine. Tada radi u izdavačkoj kući „Molodaja Gvardija“ kao urednik a potom postaje urednik za Lyriku u nedjeljnom časopisu popularnoj „Literaturnaj Gazeti„.

U to vrijeme objavljuje i svoje prve stihove koje mu prije nisu dozvoljavali… i prateći se na gitari poče ih pjevati kao prvo baš ovdje na Arbatu. Prvo pjesme iz života, tople gradske pjesme posvećcene Moskvi, Arbatu, ljubavi, običnim ljudima njihovim osjećajima, problemima i prirodi. Njegove šansone, romanse, balade sa genijalnim stihovima bivaju  sveopće prihvaćene, pa puni na početku velike koncertne sale, a zatim i cijele stadione, gdje ga prate simfonijski orkestar i pjevački zbor.

U to vrijeme mladež je snimala njegove pjesme na magnetofone i pjevala ih uz gitaru. I ja sam pjevao uz gitaru njegovu; „Staruju studenčeskuju  pjesnju“ - Staru studentsku… u studentskom domu, kao i njegove druge; “Pjesma o noćnoj Moskvi“, “Arbatska romansa“, „Plakanje za Arbatom“, „Arbatsko dvorište“, “Molitva“, “Posljednji trolejbus“, „Beloruski vokzal“, “Gruzinsku pjesmu“, “Sunce sija“, “Stari kaput“, “Pjesma je kratka kao i sam život“. Poslije smrti Visockog pjeva pjesmu „O Volodje Visockom“ – gdje postaje sve kritičniji…, brani pisce kojima je zabranjeno objavljivanje, buni se protiv cenzure u literaturi, potpisuje peticiju protiv hapšenja Alexandra Solženjicina…

Umro je u Parizu a pokopan je na groblju Vagankovo kao i njegov prijatelj Visocki. Svome obljubljenom pjesniku zahvalni gradjani Moskve podigoše spomenik pored njegove kuće na „Arbatskoj ulici“ br. 43.  

STARI  ARBAT

Prije nego počnemo našu šetnju po Starom Arbatu malo povijesnih podataka:

Smatra se da je ulica nastala izmedju 14. i 15. vijeka, a prvi puta se spominje dokumentarno 28. jula 1493. gdje se opisuje požar koji je izbio u drvenoj crkvi Sv. Nikole na pjesku -  (Cerkov’ Nikoli na pjeskah) i proširio se po okolici….

Sam naziv „Arbat“ do danas nije toponimski objašnjen pa ima par teorija o tome:

Prva verzija kaže da je  ime „Arbat“ preuzet iz arapskog jezika gdje postoje riječi „arbad“ ili „rabad„ što znači „predgradje“, što mi je potvrdio moj kolega sa studija, Dr. Jakob El Rabadi!

Poznato je da je Arbat dobio svoj naziv 1592. godine i da je pripadao predgradju dok je Kremlj predstavljao u to vrijeme grad. No poznato je takodjer da su Krimski Tatari u 15 i 16. stoljeću često napadali Moskvu, kao i da su se mnoge arapske riječi  u to vrijeme udomaćile u „turkmenskim“ jezicima…

Druga hipoteza riječ „Arbat“ veže sa tatarskom riječju „Arba“ - Taljige i povezana je sa trgovačkim putevima kojima su prolazili karavani „taljiga“ sa robom koji su dolazili sa Istoka. Tome u prilog govori da u gradu Kolomna 100 km jugoistočno od Moskve čak od 16. stoljeća egzistira „Arbatskaja ulica"…

Treća teorija kaže da ime „Arbat“ potiče iz adjektiva ruske rijeci „Gorbat“ - grbav, a misli se na brežuljkastu topografiju Moskve… no ta verzija se najviše negira, pošto se Arbat nalazi na za Moskvu vrlo neobično ravnom terenu….

Posljednja teorija kaže da je Arbat bio tržnica i tu su dolazili trgovci iz Turske koji su baš tu odlagali svoje  taljige koje su nazivali „arba“…

Već u 15. stoljeću Arbat postaje važan trgovački centar a tu se naseliše i raznovrsne zanatlije što je i danas vidljivo po nazivu ulica “Plotnikov pereulok“ – Tesarski sokak, „Serjebrjanij pereulok“ – Srebreni sokak. U to vrijeme bilo je tu mnogo crkava, svećeničkih kuća, trgovačkih kuća, kao i kasarna „Oprichnjikov“ - tjelesne garde Ivana Groznoga.

Sa proširenjem grada Moskve u 18. vijeku, ulazi i Arbat u područje strogog gradskog centra pa sa time dolazi i do gradnje velikih zdanja za pretežno plemićke porodice ili državne službenike.  1793. od 56 kuća koliko ih je bilo na Arbatu, 33 raskošno uredjena zdanja pripada poznatim moskovskim plemićkim porodicama: Tolstoj, Gagarin, Kropotkin, Golicin, Sheremetov. Ulica je bila toliko lijepa da su je stranci nazvali „Moskovski Saint-Germain“. Dosta je tih prekrasnih zdanja ostalo i do danas. Sve su sanirane i prekrano uredjene i blijeste u raskošnoj patrijarhalnoj lijepoti – kao nekad - kako je Arbat u svome romanu „Rat i mir“ opisao Lav Nikolajevič Tolstoj.

Dok su početkom 19. stoljeća na Arbatu upravo dominirala ova plemićka „Empire-zdanja“ poče se krajem toga vijeka sve više  širiti bečki seceonistički „Jugendstil“ – (Fin de siecle). Sve više se grade najamne  kuće sa više stanova a neke postižu za tadašnju Moskvu neobičnu visinu od 6-7 spratova. Naravno da se sa time mijenja i sama struktura stanovnistva. Na Arbatu se počinje formirati i skupljati mlada moskovska inteligencija. Tu se naseljavaju, pjesnici, filozofi, muzičari, glumci, književnici, slikari koji upečatljivo mjenjaju duhovnu sliku tadačnje Rusije (npr. Puškin i Tolstoj).

Mnogi su pripadali plemstvu, ali onome buntovnom kojima kritika društva nije bila strana, pa su se rado družili sa srednjom klasom koja se takodjer tu naseljavala.

Pored umjetnika, Arbat kao mjesto stanovanja je bio obljubljen kod medecinara, jurista, akademičara i diplomata pa danas  još uvijek ima nekoliko ambasada i konzulata na njemu.

1880-tih godina na Arbatu počinje da vozi konjski tramvaj.

1904. pušten je prvi električni tramvaj. Trideset godina kasnije ga mijenja trolejbus.

1935. je na Arbatskom trgu puštena u promet jedna od prvih moskovskih metro linija .

Početkom 1980-tih ulica se zatvara za saobraćaj, preuredjuje. Restauriraju se sve povijesne zgrade, vadi se kaldrma, postavlja novi asfalt, postavljaju se statue princezi Turandot ispred Vahtangova teatra, pjesniku Puškinu i njegovoj ženi Nataliji Goncarevoj i popularnim pjevačima Okudžavi i Visockom.

Tako je 1986. otvorena prva pješačka zona u Sovjetskom savezu koja je ukrašena k tomu sa brojnim starinskim ulicnim svjetiljkama.

U vrijeme „Perestrojke“ ovo  mjesto je bilo glavno sastajalište raznih protestnih organizacija i pokreta, kao i muzičara i umjetnika.

Na Starom Arbatu smješteni su i brojni restorani, kafići od onih najelitnijih-najskupljih do onih koji su i za „maloga“ čovjeka , kao što su to „Kruzhke“, „Praima“ i „Mu-mu-a“!  

Arbat je prava „Mekka“ za ljubitelje umijetnosti ili bolje rečeno povijesti umjetnosti. Tu se nalaze sljedeći muzeji: Puškinov, Skrjabinov, Bely, Ljermontovov, Shaljapinov, Shchushev muzej arhitekture, kao i  Muzej privatnih zbirki, čiju lijepotu ću vam predstaviti u slijedećem nastavku…

Nastavlja se……          

Prof. Branko-Josef Thomann

Moskva, srpnja 2008.

Design & Publishing: Vladimir Kreća

Monday December 14, 2009