Zločin i kazna na Bauerov način Ljubo Ruben Weiss |
|
SVI SU ZA MIR, JA SAM ZA RAT - RAT UMA, DUHA I SLUHA! |
Lj.R. Weiss na ovim stranicama:
|
Citajuci
najnoviji roman Ludwiga Luje Bauera "Partitura za carobnu frulu"
(Izdavac Bosanska knjiga i Sahinpasic, Sarajevo,1999.) - postavlja se
naizgled nesvakidasnje pitanje: da li glazba spaja ili razdvaja?
Lujo
Bauer porucuje - glazba sigurno spaja ljubitelje glazbe, ali ne i
glazbenike!
Zakljucak
je to koji se jasno iskazuje tek u zadnjim stranicama dramaticne price o
okupljenju glazbenika u muzicku kapelu u Austriji, u Becu koji bi trebali
ostvariti ambiciozan projekt "Buducnost za Bosnu".No
umjesto nastupa u Bosni, jedan od glazbenika iz kapele gotovo morbidno
ubija kolegu iz kapele - zarivajuci mu frulu u vrat i rezuci mu grkljan.
Zasto?
Tema
silovanja ovih tjedana nalazi se u tri knjige, Slavenke Drakulic:
"Kao da me nema", "Molila sam ih da me ubiju" (zlocin
nad zenom Bosne i Hercegovine), a takodjer i u spomenutoj knjizi Luje
Bauera.
Svako
poredjenje ovih triju knjiga uzaludan je trud no vjerojatno je da ce
Bauerova knjiga ostati u sjeni dvije spomenute. Nezasluzeno!
Silovanje
jedne Bosanke samo je povod da se isprica konacno prica o izbjeglistvu
reflektiranom u jednoj svjetskoj metropoli,prica o onima koji su s
plasticnim vrecicama u ruci, s patikama na nogama baceni, ne svojom voljom,
u vrtlog velegrada jedne strane zemlje gdje vladaju drugaciji obicaji i
pravila nego u zemlji iz koje su protjerani ili prognani. Lujo Bauer ispisao je roman o zlocinu i kazni na nekonvencionalan nacin, gdje Ferdinand Konjic ulazi u obracun i ubojstvo, mozda i osvetu za zlocin koji nije obican zlocin - silovana je rodjena sestra! A zlocinac umjesto rijeci kajanja nesuvislo zbori: "Nitko u ratu nije neduzan. Bio sam tamo gdje su te zene drzali, bio sam vise nego jednom, vjeruj mi i mogu ti reci da su one uzivale u tome. Uzivale su kuje, vise nego mi muskarci, vise nego ja" - izrecene s osmjehom, povjerljivo, mangupski, bile su to zadnje rijeci silovatelja. Finale je to drame koja zapocinje na nezaobilaznom beckom Südbahnhofu (Juznom kolodvoru) gdje se dosljak rastaje sa svojim nacionalitetom - kadkada religijom i svojim zavicajem i - svojim snovima - pretvarajuci se silaskom iz vlaka u "balkanca" ili kako to dio domacih pogrdno kaze: "Tschuscha"- (cusa)!
Zapravo,
citajuci zrelu prozu Luje Bauera dase primjetiti kako samo u
statusu stranaca, k tome jos i izbjeglice, moguce je razumjeti tragiku
balkanskih glozenja i sve pogubne njihove posljedice. Iako se Ferdinand
Konjic, kao sofer Toyote, krece ulicama izmedju zgrada projektiranim
od znamenitih arhitekata, iako i u vizuri ima i Drzavnu operu i
Kunsthistorisches Museum, i Rathaus i Burgtheater, iako ga u voznji prate
glasovi opernih pjevaca i pjevacica, on nije sastavni dio ovog velegrada
nego je negdje drugdje, zapravo u svom Sarajevu i Bosni!
Nema tih
prevaljenih kilometara i glamuroznih turistickih veduta Beca koje ce
potisnuti - slike grada kojeg se moralo napustiti. Nema tih operskih arija
koje ce zagusiti - zvuke zavicaja!
Susretat
ce na svojim voznjama, pored domacih, Amerikance, Bugare, Poljake (i
Poljakinje), Turke, Arape, Rome, Zidove, Crnce, Gradiscanske Hrvate - sav
onaj tipicno metropolski konglomerat nacija, religija, boje koze ali u
stvari njega ce prije svega zanimati - zemljaci iz Bosne, bivse
Jugoslavije, on ce ostati u zacaranom balkanskom kolu u nemogucnosti da
izadje iz njega i njegov ritam nesmije zamjeniti - ritmom
valcera.
Bauerov
roman zapocinje gotovo
bezazleno, usporeno se odvija radnja, nje gotovo da i nema. I onda, kao u
nekoj klasicnoj drami ili u operi nastaje zaplet,sve se pretvara u
kaoticno, ubrzano kretanje.
Zgusnjavaju
se dogadjaji i nesrece, gdje najgore nije biti izbjeglica, ostati bez
posla i prezivljavati u skupom gradu doticuci dno sve do podruma
psihijatrijske bolnice!Najgore je zivjeti u sjeni balkanskog ludila, u
sjeni koju nije moguce
preskociti uprkos trudu diplomata, humanitarnih organizacija, pa i
solidarnosti dijela
Austrijanaca. Trud diplomata je pocesto plod, tastine i zelje za karijerom.
Humanitarni projekti su ograniceni kao sto je i solidarnost domacina
ogranicena i iskazuje se po
nacelu- spremni smo ti pomoci, koliko si spreman pomoci nama i sam
sebi.Nevican brutalnom kapitalistickom ophodjenju, lazima i drskom
snalazenju, moraliziranju iza kojeg ne stoji iskreno pruzena ruka i cvrsti
oslonac.
Ferdinand
shvaca; da se iza baroknih, neogotickih ili secesijskih fasada i uvidjavno
raspolozenih domacina u stvari nalaze tamni prostori sa stakorima koji
izlijecu iz svojih rupa u potrazi za hranom, skrivena mjesta za rad "
na crno" psihijatrijske bolnice u koje se dolazi jer nema utjesnih
rijeci i sigurnosti.
Bauerov
roman "Partitura za carobnu frulu" aktualizira na
uvjerljiv i upecatljiv nacin kako Austrija i pored svih nastojanja nije
rijesila pitanje odnosa Austrijanaca i stranaca ("Ausländera",
te kakao je integracija "Tscuscha" - pogrdno ime za strance sa
Balkana), u austrijsko drustvo mukotrpan i spor proces koji aktualnim
nasrtajima na strance od strane jedne desnicarske stranke, ovaj proces jos
vise komplicira i usporava. Vrijednost ovog Bauerovog romana je i u tome
sto su nedvosmisleno odaslane poruke onima koji su ostali na ratnom
popristu, kako biti izbjeglica nije znacilo automatski biti postedjen
gubitaka i patnji, kako gotovo nijednoj izbjeglici nije tekao med i
mlijeko.
Svojevrsni
balkanski kolektivizam, svojevrsna rodjacka solidarnost zamjenjena je
internacionalizmom u kojemu su moguce i ljubavne romanse i solidarnost
patnika, ali cjelokupna egzistencija u tudjini ovisi gotovo iskljucivo o
vlastitim sposobnostima i unutrasnjoj snazi da se preskoce "sjenke
proslosti".
Bauerov
roman trebaju citati "ovi
ovdje" (U Becu, u Austriji) ali jednako tako , mozda jos i vise
"oni tamo" kako bi se razbio stereotip o tome kako su neki
pobjegli, izvukli se, skoro izdali svoju zemlju i sunarodnjake uzivajuci u svijetskim metropolama financijski zbrinuti od domacina i
drzave koja ih je primila, usput jos i solidno zaradjujuci. Svojim romanom
Lujo Bauer opisuje jednostavnim, dinamicnim stilom, tipicnim
jezikom za svijet izbjeglica i "gastarbajtera" (gostujucih
stranih radnika), pokazujuci da
je vrstan, moderan hrvatski pisac, imun na nacionalna tamburanja
a okrenut suvremenim temama, predocujuci ih publici, bez obzira na
dramaticnost povoda i okvira, pitko razumljivo, nepateticno.
Mozda ce
neku ostrascenu dusu iritirati izostanak grube podjele na "nase"
i "njihove", mozda ce netko njegove apele; da je potrebno
prekinuti stoljetni lanac mrznje medju ljudima, da se ljudi moraju
razumjeti, da se narodi moraju razumijeti, da se mora stvoriti medjusobno
povjerenje, prevladati barijere nasljedjene iz proslosti - oznaciti
idealistickim, utopistickim tlapnjama i trulim pacifizmom, no roman je to
nedvosmislen u osudi mrznje ali i roman koji porucuje da nakon zlocina
dolazi ono neminovno, a to je -kazna!
Na
kraju jedne napomene osobne pripode:
Kao
knjizar u Becu, drzeci knjige "iz te njihove nesretne zemlje",
trudeci se da izbjeglicama i drugim zainteresiranim ponudim i kulturne
sadrzaje, organizirao sam u "vrijeme izbjeglistva" brojne
knjizevne veceri. U to vrijeme imao sam priliku da roman citam u rukopisu
i uvjerim se da je atmosfera u knjizari i oko nje opisana uvjerljivo,
gotovo dokumentarno. Suglasio sam se da se naziv knjizare koristi onak
kakav je i u stvarnosti, sto nije sasvim uobicajen knjizevni postupak u
romansijerstvu.
Ucinio
sam to iz dva razloga:
Oni koji
poznaju knjizaru, da je i promjenjen njen naziv, znali bi o kojoj
knjizari se radi kao sto poznavatelji beckih prilika iz vremena
stradanja Ferdinanda Konjica znaju zasigurno koje stvarne osobe su
inspirirale autora za lik profesora slavistike i pjesnika Vinka
Kamenicu ili za lik diplomatkinje Shirley Swen.
Drugi
razlog je taj sto osim jednog jedinog
casnog izuzetka,djelatnost knjizare koja vec sest godina, pored
ostalih drzi hrvatske knjige i knjige na njemackom hrvatskih autora, u
medijima u Hrvatskoj je presucivana. Osim toga u kontekstu kvalitetna ostvarenja i poruke koje su romanom odaslane, mogu samo pozeljeti da u knjizari Weiss, Croatica, Bosnica, Sebica, Slovenica, ponudim pored bosanske verzije, ovaj moderan , antiratni roman i na njemackom jeziku. |
Početna stranica ** Proza & Poezija ** Original Individuals ** Moja planeta ** Mozaik ** DISCLAIMER |
Design & Publishing: Vladimir Kreća Monday January 07, 2008 |