Ovih dana (točno 05. decembra, op. V.K.) je u Beču u 83.g. umro poznati austrijski književnik, humanist i publicist Milo Dor.

Čovjek koji  se sam opisivao kao: „Austrijanac, Bečanin, Europejac – srpskog porijekla.“

Na pitanje da li  narodi Europe više cijene razlike ili zajedništvo, odgovara sa: “Nažalost, da! Gledajući nogomet ponekada i to razumijem, pošto i ja čak tada dobijem nacionalne osjećaje! No, buni me to da ljudi nisu svijesni činjenice, da se ustvari svaka nacinalna kultura zasniva na iskustvima drugih kultura. Svi su narodi mnogo toga doprinjeli u stvaranju jedinstvene  europske kulture, koja  ima čak i upliva na američku kulturu, pošto su Amerikanci   potomci europskih useljenika.“

Čitam novine  koje komentarišu njegovu smrt sa naslovima „Doajen europske literature„  „Glas razuma..“ ..“Patriot velikog Beča..“ i sjećam se koliko je pridonio  za razumjevanje  problema balkanskih država kroz svoje političke eseje.

Rodjen je Milo – Milutin Doroslavac 1923.g. u Budimpešti u dobrostojećoj srpskoj liječničkoj porodici iz Banata. Od 1933.g. živi u Beogradu, gdje kao gimnazijalac postaje članom  komunističke mladeži Jugoslavije.

1942.g. hapse ga  Nijemci kao člana pokreta otpora, muče ga šalju u logor, a potom 1943.g. na prisilni rad u Beč, gdje na koncu ostaje do svoje smrti.

Poslije završenog  filozofskog fakulteta postaje član  redakcije literarnog casopisa „Plan.“, a poslije toga  je aktivan i u poznatoj europskoj literaturnoj „Grupi-47“ - Günthera Grassa. Suradnik i osnivač je mnogih literaturnih časopisa u Austriji. Njegov cijeli život je bio pun literature, humanosti i dobrote. Iz tih razloga dobija  Nagradu austrijskih književnika, Zlatni počasni križ  grada Beča za dostignuća u kulturi. Bio je dugogodišnji predsjednik austrijskog PEN-cluba, čiji je i počani predsjednik! Zbog toga je i pokopan u  počasnu grobnicu  grada Beča!

No, čime je to zaslužio romansijer, pripovjedač, esejist, prevodioc i filmski autor?

Počeo je kao književnik i journalist 1949.g.

1952.g. izlazi njegov prvi roman: „Mrtvi na odmoru..“ – autobiografski, koji sa  romanima „Ništa osim sjećanja..“, i „Bijeli grad„ čine trilogiju  „Saga Rajkova..“

Roman „Bijeli grad..“ je takodjer  uspješno obradjen kao film.

Imao sam čast upoznati „čika“ Milu u njegovom „domicilu „Caffe Hummel„ početkom 60-tih. U tradicionalnom sastajalištu  bečkih intelektualaca u 8-om „Bezirku“… iliti  „po naški“… rajonu, kotaru… općini!

Pokazao sam mu  tada moje radove iz studentskih časopisa, koji su ga tada oduševili i pomogao mi je  da se uspješno plasiram kao publicist u više časopisa na njemačkom govornom području… No, nije pomogao on samo meni nego mnogima drugim  perspektivnim mladjim autorima, čija djela je takodjer i prevodio…

Pomogao je kao prevodilac da se Europa upozna sa mnogima  jugoslovenskim autorima. Nakon raspada Jugoslavije, u njegov stan  su ulazili književnici; Hrvati, Srbi, Bosanci, kojima je na svojstven način  požrtvovano pomagao. Često smo se sa njime susretali na raznim književnim diskusijama, kao i privatno u „Našoj knjižari“, g. Ljube-Rubena Weissa, takodjer u njegovom ljubljenom 8-om Bezirku, za koga je bio duboko vezan i čiji je počasni gradjanin bio.

Ljubio je takodjer svim srcem, ljude, prirodu, mentalitet i temperament svoga drugog domicila  Rovinja, kojega slikovito opisa u svojem dokumentarnom filmu.

Prošle godine nakon ljetovanja u njemu gdje je  radio na svome  nedovršenom romanu, reće mi; “U posljednje vrijeme imam osjećaj da mi je vrijeme vrlo kratko… i morati ću se požuriti… Ali, na drugoj strani, čemu ta žurba? Iako sam već napisao veliki dio… ne znam, za koga, kome??Većina mojih čitatelja je već odavno umrla… a mrtvi imaju bekonačno… strpljenje…

Ove godine u maju prilikom dodjele  počasne povelje grada Beča, osjećali smo da je oproštaj već blizu. Čika Milo, vidjelo se zdravstveno već oslabljen, čitao je pred punom salom pretežno mladjih ljudi koje je osvajao svojim šarmom, isječke iz svojih pripovjetki, osjećajno, sa sjetom….. Poslije toga ostao je dugo, dugo… sa nama u Baru, pušeći par svojih  cigara, koje mu je doktor već davno zabranio… Slušao nas je pažljivo i duhovito komentirao šeretske primjedbe   „dorćolaca“ Slavka Lebedinskog, književnika i Bode Latinovica, glumca… No svi smo znali da je to posljednji oproštaj sa  čitalačkom publikom… pa i on sam!

Opraštajući se od Čika Mile, želim izraziti zahvalnost za sve one prelijepe časove, savjeta, razgovora kultiviranih i intelektualnih diskusija i naputaka, koje neću zaboraviti do kraja moga života!

Zbogom, Čika Milo, od svih nas, Tvojih učenika!