Prosinca  ratne1994, bio sam pozvan da čitam stihove u stanovitom austrijsko-hrvatskom "ferajnu" (društvo) u Beču. Društvo je bilo smješteno u nekoj napuštenoj krčmi na rubu trinaestog bečkog okruga, a njegovo članstvo činili su mahom naši gastarbajteri, emigranti i novopridošle izbjeglice.

Pored hrvatskih trikolora na zidu su bile izvješene slike Franje Tudjmana i austrijskog predsjednika Klestila.

Uvod u večer predstavljali su domoljubni akordi "Vile Velebite", "Čavoglava", "Bože čuvaj Hrvatsku", i slične populističke budnice, koje su odzvanjale disonantno, kao kakva ciganska čerga u svečanom upeglanom gradu valcera i Gruberovih pohvalnica u čast dolaska maloga Boga.

U toj, dakle, atmosferi žestokih alkoholnih isparenja pomiješanih sa žestokim domoljubljem, u toj žestini i očaju emigrantskog i izbjegličkog svijeta ja sam izvolio deklamirati svoju lirsku melankoliju - taj svoj "porod od tmine". Govorio sam što glasnije da bih nadjačao, kako zamor podnapitih kavanskih gostiju, tako i unutrašnji  glas vlastitog beznadja i stida. No, već nakon mojih prvih strofa u riječ mi je upao čovjek, koji se predstavio kao "doktor filoloskih znanosti": " Kakvi su to, gospodine, stihovi, kad se u njima ne vidi tko je agresor a tko žrtva!"

Ovu anegdotu sam naveo kako bih pokazao "nemoć očiglednog" (sintagma je Mirjane Miočinović), koja prati svaki naš suvremeni razgovor o žrtvama. Ta strašna nemoć očiglednog, koja me tada zapljusnula iz opskurnog i upisanog našeg gasarbajterskog pajzla (prčvarnice), demonstrira se ponovo ovih dana u razgovorima i političkim izjavama potrebi tzv. kolektivne isprike za žrtve i zločine načinjene u proteklomu ratu.

Piše se da je u proteklih deset godina samo u Bosni i Hercegovini poginulo dvjesto tisuća ljudi. Ljudska patnja i smrt teško se može nazrijeti iz tog mračnog numeričkog "stropota ništice", kako bi rekao pjesnik Veselko Koroman. Ali, ipak tek jedna usporedba: poredani jedan do drugog ti leševi ubijenih i umorenih mogli bi prekriti dvjesto kilometara dugu razdaljinu, recimo od Sarajeva do Beograda.

TA HIPOTETIČNA AUTOSTRADA LJUDCKIH LEŠEVA ONEMOGUĆUJE BILO KAKVO KRETANJE U OBA PRAVCA NA PUTU POMIRENJA: "Zastupnici" žrtava ne misle na njihovo dostojanstvo. Najstrašnija je istina za nas u tome što je Tudjman svojom agresijom na Bosnu obazvrijedio svaki smisao htvatske žrtve. Jer, još nije u povijesti ostalo zapisano da su žrtve otvarale koncentracijske logore, vršile masovne progone inovjernika, pljačkale civile i klale nemoćne starce.

Ne samo u mojim stihovima, već i u našoj današnjoj zbilji teško je ustanoviti tko je agresor a tko žrtva, pogotovu što mi nemamo pojma kakvi su se "ortački" dogovori sklapali u pozadini stratišta.

Tudjmanovi legendarni dogovori s Miloševićem što su drugo do pisanja na grobove žrtava Vukovara i Ovčare? Indikativna je činjenica da brojevima i imenima žrtava opet licitiraju, dakako, najviše oni koji su neposredni krivci za njihovu pogibelj. Ispriku od Beograda traže danas najviše oni koji su suradjivali s Beogradom tokom cijele ove kataklizme.

Osim toga, isticanje potrebe kolektivne isprike u stanju koje tek sankcionira nanaesene nepravde, slično je razmišljanju onog katoličkog prepredenjaka iz jedne Rothove novele, koji planira: prvo ću ubiti čuvara, orobiti banku pa ću se potom ispovjediti i pokajati i - vuk sit i koze cijele, tj. i Bog zadovoljan i banka opljačkana.

Hrvatska treba zatražiti ispriku od Srbije, ali tek kad sve prognane Srbe, svoje gradjane, ponovno primi u svoje okrilje, svu zaposjednutu srpsku imovinu vrati njenim vlasnicima, a sve svoje zločince izvede pred sud. Sva ostala ispričavanja ne bi bila ništa do drugo do nastavka balkanskog gangsterskog muljanja.

Drugo je pitanje "protokol" ispričavanja, koji ovisi i o stupnju nanesene nepravde - jer prije se, tako bar elementarni ljudski red nalaže, moraš ispričati onome kojemu si već zlo nanio. U tom smislu i Srbija i Hrvatska bi se prije medjusobnih isprika trebale ispričati Bosni, čiji su jedan narod uzajamno bile dovele do same ivice uništenja.

Da je Hrvatska u Bosni bila agresor jasno je bilo današnjem hrvatskom predsjedniku već 1997., kad je imao hrabrosti o tome svjedočiti u Haagu, ali on danas vjeruje da je prerano za bilo kakve isprike. "Pustite isprike, isprika je jedna moralna kategorija i ostavimo to za kasnije. Sada treba suradjivati sa Haškim sudom, isporučivati ratne zločince i spriječiti da se uporno promovira kolektivna krivnja. Narodi nisu ratovali. Ratovali su oni koji su bili upravljači, a onaj tko je okrvavio ruke, taj treba odgovarati", kaže on u razgovoru za beogradski NIN.

Jer državnici ne mogu vratiti ubijene, niti imaju pravo praštati u ime onih kojima je nanesena patnja. Ali, oni mogu stvarati klimu u kojoj neće dominirati mržnja, plač i škrgut zuba, nego će vladati zakon i red umjesto stihije i kaosa, dijalog umjesto monologa, i u takvome okruženju moći će se onda rješavati i najzamršenija pitanja koja sobom donosi rat, to najveće od svih golemih ljudskih zala. Tek uspostavljanjem korektnih medjudržavnih odnosa otvaraju se vrata i za nekog balkanskog Willyja Brandta, t.j. za mogućnost mirenja i pokajanja.

Tek kad pravda trijumfira (ako se to ikad u potpunosti i dogodi?) nastupit će katarza, doći će do pomirbe medju narodima i ljudima. Drugo je pitanje - ima li uopće nade za Raskoljnikova?

Najveci užas poraća, pisao je Gottfried Benn, krije se u činjenici da zločinci mirno spavaju, dok nevini njihova zlodjela preizimaju na svoja pleća i svoje duše. Ne traže li danas kolektivnu ispriku od Srba najviše oni koji bi se i sami prvo trebali ispričati vlastitom narodu, kojeg su opljačkali, raselili i u crno zavili? Oni koji su se sljedeći svijetle partijske uzore, od  jugokomunističkih feldvebela  naprasno preobrazili u vodje i očeve naroda?

Ako je smisao rušenja Mostara u tome da Slobodan Praljak preuzme monopol na duhanu u Hercegovini, a smisao klanja u Ahmićima u činjenici da  Ćesic i Blesić izgrade luksuzne vile po Zagrebu, dolazimo do apsurdnog zaključka da je cijela ova općenarodna krvavija bila uprizorena tek da bismo shvatili kako smo preko noći surovo i razbojnički opljačkani.

Košmar poratnih godina skriva se i u tome što i naši stihovi nesvjesno postaju impregnirani "zločincima i zrtvama"! Sve su žrtve besmislene, a za njih smo krivci svi mi koji smo preživjeli i naši mrtvi nas nikada neće rehabilitirati, poručuje poljski pjesnik Rosewic. Premda sam zaboravio koje sam stihove čitao u Beču toga prosinca, ovdje tek za ilustraciju navodim jednu vlastitu varijaciju na temu, napisanu nesto kasnije:

Tek kad je rat završio

shvatili smo da smrt prebiva u maternici starice

koja svoj leš zalijeva mirisima Coco Chanel

u ribljim očima starca

što sjedi u počasnoj loži akademije nauka i umjetnosti

i upravo uzima riječ na svečanoj sjednici

posvećenoj junaštvu unuka

iz kojih je već odavno

izniknula mlada trava

(Prognane elegije, str. 87).

"Oprostiti ne zaboraviti", formula je Simona Wiesenthala, upućena Nijemcima, ali često izvrtana naopako i zlorabljena. Nisu li upravo tom parolom mahali i planeri zločina nad našom zemljom, obilazeći i "posvećujući" stratišta i jame iz drugog svjetskog rata?