RETROVIZOR: 2008.

...Sve ide. U - prošlost... 

...pod naslovom Za fašističke znakove na internetu 10.000 kuna u „Večernjem Listu“ (Zagreb) autor, Ivanka Toma, piše kako je Hrvatski Zakon koji trenutačno važi za verbalne i kreativne „veseljake“ napisan još 1977.!!!

U ovećoj zbirci beskompromisnih komentara odabrao sam MOJEGA šampiona: potpisao se kao Pančo Vila (ispod je ORIGINAL):

...daklem, ČITAM, vako: kako god okreneš, rodijak moj mili, NIŠTA ovđe nejma dok One Druge ne pospremimo s one strane života! SVE, ama baš sve drugo je SAMO FAZA do svetoga konačnoga rješenja...

...ako bih se ja sad gospodinu Panču USUDIO obratiti i recimo priupitnuti kakva NEšizofrenična poveznica može biti i POMIŠLJENA na relaciji Pančo V. – milicija/komunjare i itdarije, onda bi on MORAO da mi #“#% OBJASNI!

E, ako bih to nekako preživio, te pitao liječnika da mi pojasni elemente pojma CIVILIZACIJA, CIVILIZIRANO, onda bi JADAN LIJEČNIK morao da me preseli na – psihijatriju.., poradi sigurnosti njegova radna mjesta...

I – sve je to, blago nama, demokratski. Yebesch humanost ako nije Uljudba!

Ova dvi iljade osma je bila moja najtoplija godina u Kanadi: evo ni danas nije ispod minus deset. A to je POKLON Nebesa!

Ja sam izrastao u jednu istinsku Ljubav za ove stijene i ledenjake pa nekako sve češće pjevušim ok, ok, nice, nice. I – ne povraća mi se!

Misterije jedna misterJOJzna...

Osobno sam ove protekle godine radio na tzv. ozbiljnom pisanju: Christians, Immigrant & Computers su me cijedili preko sedam punih ljeta i sada u rukama imam gomilu papira za koju moja banka kaže RAZGOVARAMO! Ma, nije da se falim, rodijak moj premili, RASTOPIO sam se od miline!

Ako isključim Originalne Pojedince ove stranice i moju suprugu NEMA jedne jedine (naše) duše koja mi je dozvolila da ikad kažem drugu rečenicu o ovome „materijalu“! I ja to nisam olaHko podnio. No, dviiljadeosme, desilo se da sam se oskliznija na ženska prava (verbalni deflikt!) i po sudskoj naredbi proveo nekih gotovo pet mjeseci na „preobrazbi“...

...činjenične istine radi, oni tj. ovi ovdje moji Kanadjanovi, navodno ne poznaju nikakav verbalni ili misaoni delikt ALI ukoliko neki pojedinac (a to sam bio ja; ma kako ste samo oma ukapirali!) društveno nepopularan stav glasno ponovi, pa još u prisustvu svjedoka OBRAZLOŽI svoj vlastiti stav ONDA mu se kaže ULJUDNO i onim tihokrvožednim Umilnijem glasom da začepi (ili tako nekako, ne sjećam se) i – a kad on ne začepi – onda se taj pojedinac NEKAKO proglasi „nepouzdanim“ (sa lagašnim naglaskom na MENTALNU nestabilnost!) i, nastavi li, uputi ga se na nastavu koja se zovede anger management...

...e, a kako ja, bivši vojno-komunistički uznik & u tome iskustvenik, nisam najbolje verziran u razlikovanju govna i govna u celofanu ONDA ja to nazvah – prevaspitavanje...

Cmileći & cvileći g. Robertu Mariću SAMO, uspio sam „nastavu“ odraditi BEZ oštrih i tupih. Predmeta i riječi.

Nisam tu „nastavu“ niti završio, a već me – uhapsilo! Koincidencija? Ma, ko bi znao. Istina je da osobno vjerujem, tvrdo vjerujem, kako je neko ili nešto imalo prste u svemu tome, ali sam ovaj put bio em fin, em meHkan: nikakva kiša nije trebala – raspao sam se od meHkoće i glatko PROžvakal sve šta su mi servirali...

Pitaš da koji je krimen bio ovaj put!? Ja, radoznalosti! Pa, čovječe, Pravna Država NIKAD ne stoji i svaki krimen je krimen! Tu se NE rapravlja već OMA rješava!

Ali, kako se meni kakoĆE, evo da ti rečem: pas mi je u parku bio dva-tri koraka ispred mene, a njegov lanac u mojemu džepu! Rano ujutro, ni mrtve mačke u parku. A mene DVOJICA u crne jujniforme IZA GRMA safatala! Istina, moram priznati, NISU povukli one gadne revolvere. Istina je da i ja svojim očima nisam moga povirovat, istina je da mi je mrak kako se nisam od razdraganosti srušija i, dragi Bog zna, da nisam bio sposoban nit prdnit, a kamo li nekuda bježat...

S toga i zaključujem kako pomenuta dvojica nisu bili ugroženi da bi im trebala potpora njizinijeh poluautomatskih parkoJAVNOzaštitnijeh buzdovana.

Ovdje NIJE bilo misterije!

Negdje početkom godine mi se „zalomio“ članak Pravo, pravda, zakon. I onda me još možeš pitati da li NEKO čita ove stranice!?!

Eto sam ka stariji i ćelaviji naviko buljit u TV. A tamo na lokalnim vijestima i jučera ista priča: jedan derančić (nejma nit pedeset, a već je u zatvore zatuka 100 godin!; ne pitaj me KAKO!!) u sred grada, u sred dana safato jadnicu (cura od 19 ljeta) iz dućana, sa radnoga mjesta, i onako sa njom na ramenu na prvom semaforu maznija i auto i vozača, undak vozaču uperija revolvar u glavušu, a na zadnjem sjedalu ovoj nesretnici ispaljiva neutvrđen broj „metkova“ dok je auto „špartalo“ GRADSKIM ULICAMA...

Kad je, hvala Bogu NEOMETANO, veseljak završio naumljeni program, oslobodio se „tereta“ i – izašao na piće u prvi kafić...

Lokalnim pandurima je trebalo gotovo tjedan dana da ga nađu. I kad su ga našli ispostavilo se da NIKO NE ZNA (a još manje MOŽE/HOĆE) razdraganom i demokratskom pučanstvu objasniti KAKO je čovjek sa cjeloživotnom kriminalnom karijerom, ubojstvom, stotinjak silovanja i masu ostalih „dostignuća“ uopće mogao/smio biti slobodan na ulici...

Bože moj, pa to je – normalno! Ni ja NE MOGU to objasnit! Ljudi rade, ljudi griješe i takoTO. Undak, kad vakoga veseljaka pokušaš nekaj pitat on se može iznervirat, krivo protumačit pitanje pa – zapucat. A to nije baš neki konstruktivan dijalog. I - povr' svega- šta takvome moš naplatit!?! Ako nešto pri sebi i ima, gotovo sigurno je ukradeno.

ZATO se vataju vaki šonjifori ki ja: zmija se tuče & zatuca dok ne poraste u zmaja! A još može i platti! Kuš' bolje, a? A sve demokratski porad pravde i boljoga društva sutra...

Ko je meni kriv šta nisam naoružan, beskrupulozan i kriminalno tvrdoglav?

Ne, jest da nije baš neka slika i prilika od javne uravnoteženosti, ali je meni drago šta nisam muškarčina sa pištoljem. Ako ništa drugo, svojim sam očima i vidio i doživio da su muškarčine sa pištoljem definitivno NEPOŽELJNI u BAREM Bečkoj Operi. I fine dame u toj Bečkoj Operi nisu nikad pokazale nekakvo razočerenje što su im pratioci BEZ ledena oružja...

Poseban začin ovoj gotovo utekloj dviiljadeosmoj dao je Edmonton. U proljeće sam učinio pravi pravcati film sa provincijske konferencije socijalnih radnika provincije Alberte.

Čini mi se da je film bio uspješan jer su me pozvali u septembru na petodnevnu svjetsku konferenciju! Pet dana sam se širio po vrlo ugodnom „Westinu“ i vidio šta nisam smio vidjeti: oni iz najsiromašnijih zemalja su bili za ne vjerovat – ma kakva pariška modna revija i slična „sirotinja“...

Liječio sam se u bezbrojnim edmontonijanskim parkovima, Đoni je bio presretan, vrijeme za Bogove i nekako sam bivao bliži sebi! A onda je stigao i poziv za novu konferenciju. U – Beču!!!!

Iz hotela nisam mazdrknuo ništa. Ali to nije bilo iz neke pristojnosti: sve torbake su nam napunili sa masu materijala, poklona, čašica, majica, naljepnica i satelita; toliko je toga bilo.., da se eto, sad plašim ić' u Beč: šta ako nas tamo tako natovare?! Potonućemo negdje u Atlantiku, garant...

O ajkulama da i ne govorim.

Šta se ove godine dešavalo u svijetu, vidjeli ste sami. Meni je zapelo za oko da su neki ozbiljni i glasni najzad primjetili da Isus možebitno NIJE bio bjelac! A nisam pobjesnio. Još uvijek ne vjerujem da barem 100 000 zatučene dječice DIVLJAK ne može nazvati „kolateralnom štetom“, a onima koji se diče sa ovakvim kršćanstvom ne mogu slušati ekonomsko-političke racionalizacije jer su porazno promašeni pokušaji da se FANTAZIRA nešto što NIJE moralo NIJE SMJELO!, niti izbliza ovako...

Crnčiguz u Bijeloj kući jest impresivan „detalj“, ali njegova boja kože NEMA nikakve veze sa njegovim poslom: on MORA plesati po muzici APSOLUTNA VLADARA Nj.V. Kapitala. A ta neman upravo ovih dana prducka po smislu i pljucka u naš svakodnevni život sve više nezaposlenih i sirotinje.

Ono što mi danas nazivamo SVIJET, posebno tzv. napredni svijet je bipolarno čudovište u stanju poodmakle šizofrenije: na jednoj strani se klokoće o demokraciji, pravdi i pravima, a ISTOVREMENO - kao da je na drugoj planeti- ne diraj interese, to je „business“...

Ratova više no svatova, kolo od slobode najkorumpiraniji vode, pišamo po Kini jer smo mi fini, kakva tolerancija uber alles nacija...

...daklem, dviiljadeosma je bila DOBRA kakva nam tek dolazi!

NISAM htio „izvlačiti“ vječiti bezgrešnjak „Večernjak“ kao neki primjer: čitam malo više toga i redovito. Komentari poput ovoga od Mr. „Pančo Vila“ NISU usamljeni. Ovi kometari su vapaj jednoga očajnoga STRAHA. Koji MORA razbiti i samu ideju o nekakvu OGLEDALU. Svugdje, SVAKO, ZA UVJEK!

Jer, kada bi se taj vazda krvožedan, primitivan i brutalan STRAH vidio u nekom OGLEDALU nema te sramote koja ne bi popucala...

POSEBNU ZAHVALU upućujem Profesoru koji se ovoga ljeta prošetao Rusijom i - barem meni – pokazao da npr. moskovski metro  NIJE „gulag“ koji pokreću pusti uznici već vrlo funkcionalan sustav koji svaki dan učini više i efikasnije od Londonskoga i New York-škoga metroa ZAJEDNO! A mene CNN gotovo ubjedio da u Rusiji nema ništa do Putina & Čečena...

Dužni smo Bogu (ako smo ikad, IKAD vjerovali!) I SEBI da OTVORIMO OČI. SVOJE!

I ove godine SVE MANJE otvorenih očiju viđah...

Jasmin se nije javio iz Olandije, a ja se nisam javio u Olandiju. Zdenku.

Nisam razbio (svoje) ogledalo. Valjda se to može ubrojiti u neke okolnosti. Olakotne.

Josipe, znam za Tvoj rođendan: bilo mi je nesnošljivo pisati neke čestitke – evo petnajest ljeta Ti nit' kavu nisam platio...

...ima još Imena, HVALA VAM svima, neću dalje sa „listom“ – straj me da i ono malo čwaraka ne ispari...

Još me veći straj SHVATITI kako čwarci mogu ispariti na MINUS prevše...

A sve se to dešava. Ne samo u mojemu sokaku...

LaHku noć, redom dragi moji...