...počinjem se osjećati važno i ponosno: u samo jednom danu "otkrio" sam još DVIJE fantastične web stranice - http://www.aleksasantic.com/ & http://www.radiobehar.com/veze.htm ! Jest, nisam ja tražio ništa ali, njihovi su mi se autori javili i ja im ovom zgodom najiskrenije zahvaljujem uzimajući njihovo javljanje kao veliko zadovoljstvo i čast personalno.

Na drugoj starni moga e-maila je također bilo onih koji me "vole", a ovom prilikom izdvajam pismo kakvo nisam dobio prije ali sam ga nekako podsvjesno očekivao svih ovih godina...

Najkraće u pismu mi čovac kaže - em cmizdriš o nepravdama, demokraciji, nekakvom nadri-humanizmu a ovamo se razbacuješ grdnim novcima - em imaš masu kompjutora, digitalnih kamera, voziš novi 4x4 od 200 "konja", kupio si kuću u prestižnom kvartu Kalgarija, a u svoje selo nisi poslao centa i još si manje poslao za obnovu svoje države. Pljuc, smradu pokvareni!

Sa moje strane - i za ovo pismo HVALA. Baš tako, ni manje ni više - pravo pravcato Hvala!

Idemo redom. Najprije u mojemu PRIVATNOM životu novac je dolazio i odlazio dosta tipično za klasu ljudi kojoj pripadam ali, novac NIKADA nije bio mjerilo moje sreće i zadovoljstva. I - uvijek ga je falilo. A nikada nisam bio sirotinja.

Šta novac znači u životu pojedinca počeo sam shvatati nedavno kada sam se sjetio moje drage tetke koja živi u Švicarskoj više od trideset godina. Ne jednom prilikom sam joj (što direktno, što indirektno) prigovorio ISTO (ili gotovo isto) što i ovaj deran meni u ovome gorepomenutom e-mailu... Ovo moje iznenadno sjećanje detalja mojega djetinjstva i mladalaštva uslijedilo je nekoliko tjedana prije ovoga e-maila u trenutku kada sam gledao večernji TV dnevnik CBC (moja nacionalna TV mreža u Kanadi).

Toga momenta sam bio BEZ zaposlenja, moja privatna kompanije nije imala novca na računu, a rate za kuću, auto i kreditne kartice su već kasnile. Ovdje u Kanadi to zakašnjenje automatski košta novca koji se MORA platiti. Nakon tri mjeseca neplaćanja nema sile koja će Vas spasiti gubitka tih dobara. Uz to ide i cijena "preseljenja" i sudskih i ostalih troškova koji su naplativi ODMAH.

Najkraće, ako se nešto takovo desi - godine rada su BAČENE i ma koliko to bilo okrutno meni je sasvim jasno da je takav pristup stvarima jedan od stubova stabilnosti ovoga društva. Nema šanse da se taj zakon "izmajmuniše", a onda na kraju godine još dolaze i porezi koji se MORAJU platiti. Također je svejedno vlastima što ste baš te godine SVE izgubili, porezi se MORAJU platiti.

Okrutno? Pa, ljudi moji, da nema granice, jasne i okrutne, ko bi pokrenuo sve te predebele guzice iz topla stana opremljena svime? Ko bi ih mrdnuo iz udobnih i luksuznih automobila? Konačno, ko bi sav taj "raspašoj" platio? I još malo zanimljivije pitanje - a zašto ste kupovali kuću od trista kvadrata kad Vam je i 100 gala previše?

I, tako ja gledam u tome neveselom stanju TV dnevnik koji kaže kako burze trepere nakon terorističkoga udara na Ameriku, a Kanada baš u zadnjih mjesec dana "dobila" skoro 30 000 nezaposlenih kad - zvoni telefon. Prenerazim se - u to večernje vrijeme agencije za utjerivanje dugova obično zovu svoje "kandidate". Zamolim Helenu da se javi.

Kaže odmah da je PERSONALNO za mene! Zamro sam od straha! Ipak, moram odgovoriti...

Mr. Kreika?, kaže glas. Hmmm.., jes, ja sam, jeb' ga. OK, možete li sutra doći na tu i tu adresu i odmah početi taj i taj projekt? Projekt!?!.., a je l' to plaćeno? Ma, Mr. Kreika, mi imamo barem dvadeset gajsova koji bi bez ikakvog pitanja prihvatili ovu ponudu...

Čuj rodijak, i ja sam prihvatio, samo ne vjerujem svojim ušima. Baš sam blah, blah...

Četiri živa mjeseca sam bio bez posla, snalazio se da preživim, gotovo izgubio tek kupljenu (NOVU!) kuću, borio se sa monstruoznom depresijom, gutao cijelu kemijsku industriju da ne puknem definitivno, slao dnevno desetak resumea (molbi za zaposlenje) svuda okolo i sad - SVE MOJE molitve u zadnji momenat ODGOVORENE na najljepši mogući način!!!!!!!!

Eto, tu sam se sjetio moje tetke. Mi smo živjeli u kući koja je imala baštu i bunar, a kuća i zemlja okolo nisu bili na kredit - mamin miraz. Plaćali smo struju, TV pretplatu, nešto komunalija pa je i to bilo nekako previše. Tata je radio, mama ne. Franak je bio XY dinara, a tetka je imala svakog mjeseca XXXX FRANAKA. Računao sam - kada bi tetka samo prestala jedan mjesec plaćeti Basler Zeitung (a danas znam da se taj dobija džaba) to bi bilo dovoljno da mi kupimo novi EI stereo! Računao sam ja sa tom formulom još puno drugih lijepih stvari. Za mene, a sa tetkinim francima.

Nikada nisam računao koliko ELEMENTARNI život u Švicarskoj REALNO košta. Nikada nisam računao šta doista moja tetka MORA platiti da bi se SAMO održala na površini skupoga švicarskoga života i tržišta. Ta, zar to nisu samo PRIVATNE (njene) stvari?

Dvadeset godina kasnije stiže mi ovaj gorepomenuti e-mail.....

Koincidencija? Vrijeme za istinu? Božija volja?

Hajde da skratim i odgovorim e-deranu.

Kompjutori u mojoj kući - bez njih ja više profesionalno na ovome tržištu - ne postojim. Zašto najnoviji? Ako kompjutor kupim i zadržim više od šest mjeseci gubim više od 40%. Takovo je tržište. Ako, sa druge strane, kao profesionalac nemam PERSONALNO iskustvo sa najnovijom opremom i pripadajućim "sitnicama" moj cijeli ulog je opet obezvrijeđen....

Kuća? Ako plaćam pristojan stan (ne luksuzan ili samo za pokazivanje) to me košta barem 800 $, nemam garažu i mogu me "frknuti" na ulicu kada god vlasnik odluči prodati zgradu. Ako kupim kuću kao što je ova moja onda me to košta oko 1000 $, imam garažu, osjetno više prostora, slobode i privatnosti, a cijena kuća godišnje raste (prosjek zadnjih deset godina) oko 12%.

U slučaju kada plaćam najam stana SAV taj novac je zauvjek potrošen, u slučaju kada kupim kuću ja na kraju godine imam oko 15 000 $ (!) "viška"...

Ako se zna da sam u Kanadu došao sa 35 godina starosti i moj penzioni fond startao od NULE (jerbo mi je Milošević do tada zarađeni penzioni fond "rasuo" po Hrvatskoj & Bosni NEPOVRATNO) ondak ovih 15 000 godišnje daju nadu mojoj starosti negdje izvan ubožničkih staračkih domova...

Auto? U Kalgariju danas ima više od 3000 (jest TRI TISUĆE) kilometara asfaltiranih ulica. Javni prijevoz je katastrofičan, spor i skup. Moja Helena radi 20 Km od kuće, a ja idem od klijenta do klijenta vozeći se dnevno barem 100tinjak Km. Gradski prijevoz bi me koštao (za taj dnevni "đir") oko 5 dolara total ali - NIKADA ne bih stigao obaviti max. trećinu posla (time izgubio toliko prihoda). OK, kazat ćete ali, zašto onda 4x4 i dvjesto konja? Evo i toga - barem PET mjeseci godišnje ulice mojega grada su ZALEĐENE, a izmedju ostaloga, cijena mojega 4x4 je samo 7 - 8 tisuća dolara veća od solidnoga osobnoga auta. Dobro, a gorivo i osiguranje? Hej, a one gore pomenute takse (porezi)? Pa kako ja to auto upotrebljavam za posao onda meni država srazmjerno STVARNO I U KEŠU VRATI dio poreza i moje 4x4 na kraju godine košta moj džep MANJE od economy class autića!

Sada kad znamo djelić misterije evo i konačnog odgovora zašto ne šaljem novac u svoje selo & za tzv. svoju državu. Ne mogu. Moja država danas i ubuduće se zove Kanada. A i da imam viška novaca nipošto ga ne bih slao onima koji i svojoj vlastitoj državi ne plaćaju poreze, švercaju i žale se na neke druge koji su redom ružni, glupi i nehumani, a njihovi dolari, marke i dr. trulozapadna valuta istovremeno - DOBRODOŠLI & VAZDA PRIHVAĆENI. (Hej, aj da pitam i ovo - a kada su oni taj svoj sveti i velik novac uopće mogli poslati bilo kome vanka?)

Sve te nacionalno očišćene državice vrište na nekoga drugoga (ružna, glupa, zlobna, nesposobna) i nikada ne sumnjaju u svoju vazda superiornu pamet & pravdu ne želeći ni u bunilu primjetiti svoje ponašanje derišta koje vijekovima odbija preuzeti odgovornost za svoja megalomanska govna.

Ako je (a jest!) istina da su svi tamo izrabljivani, pokradeni i iznevjereni isto tako je velika istina da ti isti ljudi svoj vlastiti kurs mijenjaše samo na nivou stranačkih i ideoloških opredjeljenja. Zdrava osobna & državna ekonomija sa jasnim planom, zakonom i odgovornošću nikada nije zaživjela u "širim narodnim masama", a to NIJE i NE MOŽE biti samo krivica ove ili one nacije, ove ili one ideologije, ove ili one stranke/religije. Nešto je trulo u NAMA, a ne samo u državi Danskoj.

Ja se, na primjer, u zaključku ovoga iskrenoga i privatnoga osvrta, javno izvinjavam mojoj tetki iz Švicarske koja je krvavim radom odgojila ČETVORO djece ZNAJUĆI da je ona meni oprostila davno sve ovo ali da ću je neizmjerno obradovati kada ona iz ovoga vidi da ja DOISTA RAZUMIJEM šta je bilo krivo U MENI.

I njena radost neće biti sebična - ona će se obradovati ZBOG MENE jer će vidjeti da ja ne plačem kako su me zajebali na poslu i da cmizdrim što umalo kuću ne izgubih - ona će vidjeti da ja NE ODUSTAJEM TRAŽITI LEGALNOGA POSLA ma kakav on bio i da u vremenu krize ja neću odmah trčati u neku novu uličnu revoluciju već ću se tržišno maksimalno prilagoditi da obezbjedim mojoj familiji preživljavanje.

I svakako, na kraju godine platim SVE takse koje je moja država propisala. A platit ću ih sa ponosom jer to znači da sam nešto zaradio i da baš niko neće izbjeći te takse ma kako mu rođak bio blizu državnih institucija. Živila moja tetka!

Uz monetarno plivajući pozdrav, sve financijski ružičasto,