NEZRELA

Ne želim biti danas tužna…

Čega se bojim na ovome svijetu,

najviše od svega je gubitak

 najmilijih….prijatelja..

Svi smo svjesni da se krug prijatelja sužava i gubi s godinama.

Zbog ovog ili onog razloga ili bez razloga, ali moramo se odlučiti koje prijateljstvo cijeniti i oko kojeg ćemo se truditi i da li ćemo se i truditi! Koliko smo se samo puta razočarali u neku osobu, prijatelja, ili partnera, toliko smo se razočarali u njihove postupke, ali oprostili vjerujući da će se popraviti, uvidjeti grešku ili nepravdu koju su mi nanijeli.

Prijateljstvo je nešto najvrjednije što čovjek može imati u životu.

Nema ljepšeg osjećaja nego kada znaš da imaš osobu s kojom možeš podijeliti baš sve-sreću, tugu, bol, razočarenje, neki sretan ili tužan događaj…

Ali nažalost danas je teško naći pravog, iskrenog i dobrog prijatelja jer baš i nema dobrih osoba koje su spremne pomoći nekome drugome, osim naravno gledati sebe. Svi gledaju svoju korist iz bilo koje situacije i čekaju kada će nekome zabiti nož u leđa.

Za mene je prijateljstvo uvijek bilo najvažnije na svijetu, pa čak i u trenutcima kad bih se po stoti puta razočarala u nekoga.

Često sam se pitala  jeli u meni problem. 

Dugo vremena sam već prilično zabrinuta i  ne znam gdje pripadam ni tko je na mojoj strani i koja je uopće moja strana. 

Sva moja prijateljstva u mom životu i poslu su se svodila samo na to koliko ima tko koristi od mene, a nikome zapravo nije stalo da pokuša otkriti tko sam ja zapravo… 

Trava se uvijek čini zelenijom u susjedovu dvorištu…

Oni koji nemaju posao misle da je imati bilo kakav posao najljepša stvar na svijetu.

Oni koji ga imaju, sanjaju o kreativnijem ili bar onom u kojem neće izgarati, a koji će im pružati dovoljno materijalne sigurnosti,intelektualne izazove i perspektivu.

Osobe koje su završile fakultet, misle da bi im neki drugi posao pružio veće mogućnosti, a oni bez visokih škola u koju skupinu i ja pripadam, ponekada smo se ljutili na roditelje što su nas tjerali da završimo stručne škole i da prije dođemo do kore kruha, a nisu tada vodili računa o našim afinitetima.

Za bolje nisu imali.. financijskih mogućnosti.

Mi smo odmah morali početi raditi po završetku srednje škole da bih i njima mogli malo olakšati starost. Imam nepunih 40 godina radnog staža isključivo u bankarskoj branši.

Često volim za sebe reći da sam knjižni moljac, samo mi fale one crne navlake na rukavima koji je nosio moj prvi šef Josip Peterka. Posao me je od djetinjstva uvijek jako okupirao bilo da sam radila u firmi ili u kući.

Nikada stvarno nisam voljela biti besposlena pa i u trenutcima odmora kada sam preko vikenda doma u kući.

Uvijek pronađem nešto za raditi jer sam rođeni radoholik. Pogotovo prve godine moga zaposlenja kada sam došla kao mlada pripravnica.

Upijala sam znanje, čini mi se da sam tada na glavi imala stotinu antena,  da mi ne bih nešto promaklo od istinske želje za  poslom i za znanjem..

Tada sam stekla najviše prijateljica i prijatelja na svijetu, provela sa njima nezaboravne trenutke.

Koliko izlazaka , koliko novih poznanstava kroz rad na šalteru, koliko zajedničkih nezaboravnih izleta, kao da smo jedna obitelj.

Kroz posao i zadane mi zadatke, poštivanje šefa, direktora, moje starije kolegice i kolege.

Mislila sam da ću postati važna ne samo sebi nego i svojoj okolini ako se više potrudim, uradim, a sada vidim da sam pravila najveću  grešku na svijetu što nisam išla polagano.  Ne bih danas imala problem ni sa suradnicom na poslu, a sutra i sa šeficom možda…

Najveći problem, osobito kod mlađih naraštaja, jeste holivudski pristup životu, sve izgleda treba biti zabavno, lako, glamurozno, novac treba pasti s neba i po mogućnosti u golemim količinama.

ISKUSTVO JE TEŠKO STEĆI, A ZAŠTO SE I MUČITI!?

Pa svatko danas može biti voditelj na nacionalnoj TV ili estradna zvijezda u usponu.

NEZRELOST JE JEDNA OD NAJČEŠČIH ZAPREKA ZADOVOLJSTVU U ŽIVOTU.

Mnogo mladih ljudi pokušava sve da bi što dulje ostalo-pomalo neodgovorno.

Tada ne razmišljaju o starijim kolegama, a pogotovo ljudima koji su na zalazu svoje dugogodišnje karijere, koje karijere nesretnog životnog poziva.

Poziv kojem je danas većini žena kao meni noćna mora..

Zaista noćna mora , kada pomislim da mi ujutro sat zvoni u 5 h, a vani mrak ni pijevci se još nisu u kokošinjcu propjevali. 

Danas se nakon toliko godina radnog staža osjećam kao da sam u zatvoru i čini mi se da sam pokušala sve i da sam bespomoćna.. Poznajem jednu stariju djevojku, sjedi neposredno do mene na poslu, a nemamo više zajednički ni dobar dan… žalosno jako..

Prešla je već dobrih 40 i kusur ljeta, ona je nezrela,sluša turbo folk, oblači se srećom na poslu u uniformu, a da su druga pravila nosila bih najmanju minicu na svijetu…

Kosa joj je  sva nafrčkana , nosi afro-look.., oči plavo namazane, kao da će iza pulta  izletjeti pravi pravcati poglavica.

Strašno je željela da bude u centru pažnje, malo tko ju je podnosio baš radi svog nametljivoga stava prema strankama, kolegama pogotovo u odnosu prema meni.

A svi su se opet sa njome u nekim stvarima slagali.

Nikada nije previše pričala o svome osobnom životu, živi u malom turističkom mjestu,sama sa roditeljima koji su stigli kao izbjeglice i tu su se odlično snašli..

Ne samo što su ponijeli svoje navike iz Bosne, tako su ponijeli i veze i poznanstva.

Bosanaci i da na glavu padnu, oni se opet čvrsto drže i naglavačke i uvijek pronađu zemljaka i to je dobro opet za neke zemljake.

I ja sam neki zemljak, koji je sa kruške pao i nikada se nije snašao…

Preko velike i debele veze dočepala se banke, a ničim je nije zaslužila,

Gledajući druge starije kolegice koje su već godinama u nemilosti, koje savijaju leđa brojeći tisuće i tisuće novčanica i kovanica, govoreći svakih nekoliko minuta dobar dan izvolite.

Od kada sam počela raditi jako davno, taj početak je bio baš na šalteru, i znam bila sam spremna za njega.

Čekajući,na šalteru neminovno se mogu čuti komentari, većinom nepovoljni za one koji sjede sa suprotne strane stakla.

Neki su komentari,neosporno ispravni,no većinom su subjektivni,pogotovo ako šalteru prilazimo s uvjerenjem da će mo odmah biti usluženi, da će nas s druge strane uvijek dočekati nasmijano lice baš kakvo želimo.

Obaveza je nas ljudi iza šaltera, a to će vam i sami bezrezervno priznati,ljubaznost i brzina uslužnosti.

Na šalterima gdje se radi sa novcem dodatne su radne okolnosti rizičnost, materijalna i konačno osobna odgovornost i sigurnost.

Iza šaltera sjede ljudi sa svim svojim odlikama i manama, sa zatomljenim ili manje zatomljenim osobnim frustracijama.

Takve osobine mnogi šalteraši neće ili ne žele uvažiti.

Nije svatko za rad na šalteru,na šalterima zaista trebaju raditi najsposobniji i iskusni djelatnici.

Posao uvijek zahtjeva punu koncentraciju, pa je zato često i rizičan, iako je za nas novac kao i svaka druga roba i usluga.

Bez obzira na tako stresne i iscrpljujuće situacije na šalteru.

Mora se zadržati koncentracija, ophođenje i dužno poštovanje prema svakome korisniku naših usluga.

Nije to uvijek lako udovoljiti jer govorim iz vlastitog iskustva, no posao moramo obaviti na obostrano zadovoljstvo.

Stresan je to posao koji ne priznaje privatan život, često ni izvana pogotovo ne na radnom mjestu.

Svima nam je krajnji cilj poslovanje na obostrano zadovoljstvo. Upravo to mi je bio cilj svo vrijeme od kada radim na šalteru.

Naoružam se uvijek strpljenjem i pokušam uvijek razmišljati da je i sa druge strane samo živi čovjek kao i ja ali to nije slučaj.

Kod moje kolegice do mene, ona često ima neugodnosti pred šalterom, pa se pitam je li krajnje vrijeme da se ozbiljno preispita o svom načinu i pristupu prema klijentu.

Ona jednostavno nema strpljenja stranku saslušati, jer postoje stranke  obrazovane i one manje obrazovane.

Stranke dosta strpljive i manje strpljive, stranke koje morate poučiti nekim novim upustvima, koje se danas mjenjaju iz dana u dan.

Najgora stvar je raditi nešto mehanički bez osjećaja i sada ako bar nekim slučajnim gestom poremeti tu moju slučajnu kolegicu, kolegicu sa kojom srećom ne dijelim zajednički posao, pođe sve po zlu počinje vika, galama, povišeni tonovi, nadvikivanje.

Stranka joj u momentu postane meta za iskaljivnje njenih osobnih frustracija koje su u zadnje vrijeme postale jako očite.

Odjednom se upali iskra, da se čuju visoki tonovi što nije ni malo ugodno  ni za stranku, a pogotovo za čitav red koji strpljivo čeka, a i mi kolegice u galeriji...

Pokušavala sam s obzirom na svoje dugogodišnje iskustvo, rad sa strankama iskoristiti par puta to iskustvo i smiriti situaciju na koje je kolegica još strašnije reagirala da sam ostala zapanjena ne samo postupkom nego i smjelošću, jer ona nije čak niti u stalnom radnom odnosu da bi si mogla dopustiti tako ponašanje.

Valjda je neka teška zadužbina dobro štiti…

Ja ni na zalazu svoje profesionalne karijere, ma koje karijere posla,ustrućavam se da fotokopiram nešto osobno, jer se prvo javim šefici, a pogotovo iživljavati se na stranke.

Dobro mogu ja prešuti i ne uplitati se u njene duele, samo mogu ispred nje spustiti postidjena glavu.

«Kada nekog volis,neka to bude umjereno,jer ces ga mozda jednom zamrziti. Kad mrzis nekoga neka to bude umjereno,jer ces ga mozda nekada zavoljeti.»

Znam da mi je zasigurno postiđen znanac, susjed dugogodišnji klijent i onda se osjećam jako, jako tužna.

Odakle toliko smjelosti, znam odgovor ista kao i vi pomisliti ćete, pa to je stvar kućnog odgoja.

Da kućnog odgoja, a tko danas mari o kučnom odgoju,  jedino ako je stranka neovisna i dobro očita «samozvanoj šefici» lekciju o dobrom ponašanju.

Nekoliko je puta intervenirala i direktorica na pritužbe stranaka, ali njoj se servira druga priča i piši propalo.

Do kada se može ovakav postupak tolerirati ili što mi svakodnevno pravi problem koji mi jako ugrožava i život.

Bolujem već skoro godinu dana od šećerne bolesti, ne trebam nikome objašnjavati da bi se normalno živjelo sa tom bolešću trebaš imati i miran život i okružje primjereno.

Svaki dan na temperaturu koja nije primjerena za zimu pale se po tri radijatora, termo peć  i još spirala….gasna komora..

Temperatura vam prelazi paklenu cifru na termometru, a ja svaki dan padam skoro u nesvjestice bez zraka.

Kada uljudno zamolim da se dodatak iskljući nastaje takvo vrijedjanje i vika da bih poželjela propasti u zemlju od neugodnosti.

Toliko se ta neprimjerna osoba iživljava svojom nezrelošću, ona osjećaja sigurno nema, nije ni majka da bi mogla znati što je to, pristupati nekome na jedan normalan i civiliziran način.

Počele su me i kolegice gledati, kao da se pitaju jeli moglo i bez takvog pristupa, da moglo bih kada bih je neko odveo sa strane i sa njom ozbiljno porazgovarao.

Da je stranka uvijek u pravu, pa i kada nije ali postoji način da joj se približi kao osobi komu je potrebno dodatno obrazloženje ili samo jedan blaži pristup.

Također i pristup prema starijem kolegi, kolegici koja odbrojava svoje posljednje radne kazaljke na satu..

Satu koji je za nju već davno odzvonio, a da nije novih zakona. Ja sam već davno trebala biti u mirovini.

Da u mirovini da uživam u unucima, šetnji, svojim hobijioma, svojim već prorjeđenim prijateljstvima.

Prijateljstva koja su nekada trajala dugo, a sada su prijateljstva, površna i neiskrena što je jako tužno jer se nema vremena.

Zato se okrećemo obitelji u kojoj je uvijek pravo utočište, toplina,mir i spokoj.

Siguran jastuk da nasloniš umornu glavu od mladih službenica, osoba koje trebaju učiti o strpljenju, učiti kako postati zrela.

A ne nezrela, neodgovorna, a i nehumana… prolaze godine.. 

Ako joj se i posreći i dočeka svoju mirovinu.. onda će možda i naučiti i o klimateriju, o fumadama, o šečernoj bolesti, a najviše što treba učiti …

PRIJATELJSTVU KOJI SE NA POSLU RADJA..

Blanka Atijas Levi

Design & Publishing: Vladimir Kreća

Thursday December 16, 2010