FILOZOFIJA NAŠE NOVE DESNICE

Mladen Schwartz: Hrvatska nakon Tuđmana

Filozof  Mladen  Schwartz objavio je izvanredno djelo «Hrvatska nakon Tuđmana» u nakladi  «Invenalis Samizdat» u Zagrebu 2000god. Autor je rođen u Zagrebu 1947. godine. Predsjednik je Židovskog odbora za slobodnu Hrvatsku, sa sjedištem u New Yorku. Osnivač je, prdsejednik i prvi triumvir Nove Hrvatske Desnice. Sudjeluje na stvaranju jedne nacionalističke Inrternacionale. Stalni je suradnik hrvatskih i njemačkih listova.

       Knjiga «Hrvatska nakon Tuđmana» opsežna je, pa ćemo izdvojiti nekoliko njegovih glavnih teza: to su Tuđman i Hervatska, Židovi, liberalizam, Srbi. Tvorac je epohalne sintagme: «liberalizam je novi neprijatelj čovječanstva». On drži da je moguća bolja Hrvatska. Pita se «je li novi hrvatski rat dobijen»? Samo djelomično. Njegovo je uvjerenje da Hrvatska bezumno srlja u demokraciju, koja je za njega loš sustav za razliku od onoga što su kao tri glavne teze postavili stari Iranci i Grci.

      U Hrvatskoj je, piše on, došlo do polovičnog raskida s jugoslavenstvom. Uvjeren je u bijedu hrvatske političke klase. Zanimaju ga uzroci tuđmanštine. Dokazuje da «Međunarodna zajednica» drži Hrvatsku pod povećalom. Pita se: što se sve može dogoditi Hrvatskoj?

       Savršeno nas upućuje o Platonu, Aristotelu i Polibiju i o njihovim stanovištima o povijesno-političkim promjenama.

       Isto tako saznajemo važne misli u stanovištima Mobsea, Michelsa i Maxa Webera. Tako dolazimo do  važne istine o biti povijesti. Povijest je za njega pustinja. U tom svijetu brojne su oaze i fatamorgane. Za njega kontinencija povijesnoga ne ništi nadu.

       Postoji velika mržnja na nacionalnu Hervatsku. No Hrvatska pokorno ispunjava sve strane naloge. Doći će do velikog neprijateljskog mahnitanja. Ima mnogo neprijateljskih igara skrivača.

       Važna je i svjetska uloga Židova.

        Schwartz zna da čovjek ima svoju sudbinu i da je sve ljudsko podložno onomu sudbinskom. Drži se da čak i knjige imaju svoju Sudbinu, kako ih ne bi imali i narodi udružbeni, zajedničarski oblici i koncentrati ljudskog, primjereni uvjetima ovoga svijeta.

         Ono što je veoma bitno on je označio u misli da nacija, poput pojedinca, ima dušu i ona ima usud. Usud pak nije nam misliti na način strogog, neumoljivog, do kraja određujućeg islamskog kismeta, bezostatno determinističke kobi.

          Usud je onaj koji ostavlja prostor ljudskoj slobodi. Bog hoće ljudsku slobodu, a sloboda je sukladna Njegovom htijenju. Sloboda je sukladna Božjoj volji, ali ona s njime ne mora biti suglasna.

          Narode je, kaže autor, stvorio Bog prema svojim anđelima. Blještava je misao da su Židovi platonska ideja nacije. Na židovskom primjeru postaje bjelodano kako je nacija nešto nesvodljivo na svoje uobičajene sastavnice.

         Nacionalizam nije tek jedna među mogućim ideologijama, nego on je čvrsta zbilja. Nacija može nastati i nestati, kao i pojedinac.

         Ali poput njega, ona u sebi krije ono vječno. Nacija i pojedinca transcendira. I stoga joj je on dužan osobitu odanost, požrtvovnost i uvažavanje – dužan je biti nacionalist. Ako jesmo uopće patrioti moramo biti nacionalisti. Nacija je dana, ali je ona i zadana.

         Čak i u potpuno sekulariziranim židovskim sredinama sačuvana je neoštećena židovska svijest, tako da se ni stara plemenska vjera judaizma nije potvrdila kao neizostavni čimbenik židovskog identiteta.

Duh transcendencije posredovan nacijom struji kroz hrvatsku povijest. Prastari iranski korijeni  hrvatske nacije zrače misterioznom veličinom – od Ahuramazde do Zarathustre.

     Mladen Schwartz nas napućuje naše podrijetlo: uz starosjedioce Grke – Bizantince,  te Ilire,  postoje kao jedini izgrađeni, samosvojni narod.

      Srpska plemena stvorila su Rašku s posebnim grbom, a onda je tek postala Srbija s drugim grbom uz sudioništvo raznih etničkih skupina (Cincari, Grci, Vlasi, Cigani, Armenci, Šopovi itd.)

       Posebno se izdvaja problem naroda Srba uz Hrvate. Pogledajmo i u taj dio.

Mladen Schwartz drži da je nerasvijetljen identitet plemena koja su kasnije tvorila državu Rašku, koju Srbi danas zovu Ras. Između Raške i Srbije velike su razlike. Imaju i drugačiji naziv i grb. Četiri s.s.s.s. su ustvari sjekire a dolaze iz nekih starih bizantskih oblika.

       On dokazuje da su duboko u srednji vijek srpski vladari bili katoličke vjere. I prvi vladari Srbije su bili takvi. Srbija počinje od Namanjića koji su bili ne samo katolici nego i Hrvati  Ravlići iz Huma. Pravo srpstvo počinje od Rastka Namanjića koji se na Svetoj Gori nazvao sveti Sava i od kojeg počinje srpska pravoslavna vjera.

        Schwartz piše da je taj etnički konglomerat preživio stoljeća turske vladavine kao bezlična  raja,  da bi se tek koncem 18. i početkom 19. stoljeća taj element duboko izmiješao sa starim i novopridošlim narodima (Cincari, Grci, Vlasi, Cigani, Albanci, Armenci, Šopovi i Torlaci i drugi «bugaraši»).

         Taj se element s turskim gospodarom ponovno osvijestio o svojem «srpstvu» i tako nadoknadio sve što je izgubio u minulim stoljećima, te novoosvojenu nacionalnu samosvijest pretočio u hegemonizam koji bi sličio nekoj quasi-imperijalnoj velesili.

          Za rezliku od  njih Hrvati iz Irana donose svoju samobitnost koja je stara 2 500 godina. Hrvati su stoljećima ostali isti.

           Kao dokaz služe i stari hrvatski govori vejski kao najstarija naša čačavština, a bednjanski kao najstariji kajkavski govor.

            U ranijem razdoblju o tom su pisali Mihovil i Andrija Željko Lovrić (vidi časopis «Ognjište» 1990.-1997. Zlatka Tomičića).

             U novije doba o toj materiji piše Ivan Biondić (vidi Bodulska cakavica je prajezik indoiranskih Prahrvata).

             Najnovije djelo je monografija Mihovila i A.Ž. Lovrića «Gai – Vejan osce Basanski  besidar»).

              Kroz turska stoljeća Pećka patrijaršija predstavljala je Srbima nadomjestak za državu i pronositelja velikosrpske nacionalne idelogije Svetosavlja. O tomu je pisao već Ivo Pilar 1918.

               Srbi su iz starine stvorili sve do Gavrila Principa i Draže Mihajlovića svoju kvazireligiju. Velikosrpska praksa je  posrbljivanje  uz devize velikosrpstvo  i svesrpstvo. Srbima nije drago da ih dovode u svezu s Titovom diktaturom, a smatalo ih jer i Titovo (polu)hrvatsko podrijetlo. Srbi u svojem novom imperijalizmu pokazuju začudno dvojstvo: to je prvo njihova agresivnost i  drugo prividno snošljiv, velikodušan i otvoren stav prema drugima.

         Kako Srbi zamišljaju svoju budućnost? Što čeka Srbiju? Srpska kriza je smrtno ugrozila Hrvatsku. No njima se prijeti podjelom na području Kosova i Vojvodine. Hoće li Srbija zaratiti i s Makedonijom? Čekaju ju balkanski emirati. Čeka ih ispunjenje proroštva Mitra Tarabića («Kremanska proročanstva»).

         Demokratska Srbija kao uvjet pomirenja s Hrvatima velika je zabluda. To je propast Hrvatske.

         Uvjet za sređivanje odnosa s Hrvatskom je samo jaka, ponosna i samosvojna Srbija. Samo tako će Srbija naći sebe.

          Hrvatska, ako se razračuna s pogubnim liberalizmom bit će spašena.  Samo krutu Srbiju  mogu priželjkivati Hrvati. Srbi mogu željeti t.j. kao dobrobit za sebe koja će svoju imperijalnu energiju preokrenuti prema unutra, obrativši se intenzitetu umjesto ekstenzitetu. Samo učvršćivanje svoje domicilne jezgre umjesto širenja svojega u nacionalnoj snazi i bez izgleda je za konačni uspjeh.

        Nacionalisti protivničkih naroda mogu se shvatiti i poštivati; samo s takvom Srbijom; isto tako kruta Hrvatska moći će razumno razgovarati i srediti svoje odnose.

        Hrvatskoj je potrebna jaka i samosvijesna Srbija. Samo s takvom Srbijom će moći znati na čemu je. «Mekana» vlast u Srbiji će moći Hrvate umrtviti čim u Beogradu zasjedne nekakva «demokratska vlada» Hrvate će moći uništiti do kraja.

        Ne treba očekivati nikakav srpski građanski rat.

        Samo sv. Sava, knez Lazar, Njegoš i Karađorđe bit će s nama i opominjat nas tko smo i što smo. Ovako se naša taktičnost samo povećava i patogene klice množe.

        Schwartz daje recept kako će Hrvatska moći konačno do kraja poraziti Srbiju u onome što je za nas najbitnije.

        Schwartz iznosi svoja vrhovna načela u tom ratu a glavno je nova Hrvatska Desnica, a on je njezin prvi triumvir.

       Zagreb, 22.veljače 2007.                                                                    Zlatko Tomičić