Pismo SEDMO, pismo iz Zagreba

Razgovor Stanislava Pejkovića sa Zlatkom Tomičićem

Hrvati su narod lavova koje vode magarci!

Neki zapadnjački filozofi zaneseni silnim napretkom tehnike, mogućnošću kloniranja čovjeka i intervencijom u tajnu genetike ustvrdiše da je to kraj povijesti! Dakle, po njima: modernom homo sapiensu sve je jasno! Nu, je li baš tako? I gdje je mjesto naše domovine u takvom globaliziranom svijetu? A koga o tome nešto priupitati do li one među nama koji kucaju na vrata tajne. Među nama Hrvatima to je sasvim sigurno hrvatski književnik i mistik Zlatko Tomičić. I ma koliko ga domaći i globalni zvučnici prešućivali, njegova riječ zveči i svojom istinom rasvjetljuje globalno zamračenje. 

PEJKOVIĆ: Gospodine Tomičiću, danas se države osvajaju osvajanjem medija! Kakvo je u tom svjetlu stanje s našim medijima?

TOMIČIĆ: Veoma sam nezadovoljan našim medijima. Mislim da su većinom negativni, koji šire crnu sliku, o Hrvatskoj. Među njima je sve veći broj „medijskih razbojnika“. Ja sam došao u „Vjesnik“ 1948. Bilo je to politički veoma teško razdoblje. No novinari su ipak u ono doba bili pošteniji. Nije bilo takvih lažaca u ono doba koji puno izmišljaju i ocrnjuju ljude i tako ih uništavaju kao danas.

PEJKOVIĆ: Je li nas kapitalizam sa svojom demokracijom usrećio?

TOMIČIĆ: Kapitalistička birokracija puno je teža nego ona prije. A gdje vlada birokracija tu se gubi demokracija.

PEJKOVIĆ: Kako se u svemu tome snalaze hrvatski političari?

TOMIČIĆ: Naši političari su feudalizirali politiku. Stvorili su novu kastu privilegiranih zulumćara, a uz njih se pojavila jedna još gora skupina: tzv. političarki! A one se ponašaju kao filarke. Vode politiku kao piljarice, pa se uporno nameće sintagma da su one za madrace, a ne za mudrace, kako bi rekao dr. Anto Kovačević.

PEJKOVIĆ: Koji bi bio glavni grijeh naših političara?

TOMIČIĆ: Glavni grijeh naših političara je njihov egoizam, dilentatizam i slaba obrana Hrvatske od svih napadaja i podmetanja. To se najbolje vidi u knjizi Višnje Starešine „Haška formula“!

PEJKOVIĆ: Tko bi među njima bili glavni krivci?

TOMIČIĆ: Tko su glavni krivci? To su zidarski kalfa Zlatko Tomčić i veliki literarni štemer Vlatko Pavletić (Tomičić nije identičan s pjesnikom Tomičićem). Oni su poslali prijedlog Hagu i potpisali s njim ugovor. Oni nisu imali nikakvog državničkog talenta, a htjeli su biti hrvatski kralj. Ambicije su im bile neizmjerne. Oni su nametnuli Hrvatskoj političko i opće samoubojstvo. Oba su stvorili svojim štemajzlima haški prodigij. Sada nas to haško čudovište guta i davi do kraja. To su odigrali dobro ti nesuđeni basileusi. Sada kusamo njihovu razvrnušu, kiselu bazlamaču.

PEJKOVIĆ: Je li naša domovina u opasnosti?

TOMIČIĆ: Sve opasnosti koje nam prijete i vode u potpunu propast vide se dobro u knjizi Davora Domazeta–Loše „Klonovi nastupaju“.

PEJKOVIĆ: Što nam je činiti?

TOMIČIĆ: Ono glavno što je rizično jest neriješeno nacionalno pitanje. Takozvani „Srbi u Hrvatskoj“ uopće ne postoje! Oni nisu nikada bili Srbi i što se sada izjašnjavaju kao tekvi velika je nesreća. U svim povijesnim dokumentima ne postoje nikakvi Srbi! Samo Vlasi. A Srbi i Vlasi bili su stoljećima najveći neprijatelji. Starim imenom Vlasi trebaju se ponositi. Oni potječu ne samo od Kelta i Rimljana nego i od Pelazga. „Srbi u Hrvatskoj“ za mene su Vlasi ili Hrvati. Oni su za mene samo Hrvati. Oni se po ničem ne razlikuju od nas. Vlasi su stvarali hrvatsku kulturu jednako kao Hrvati! A njih je stvarala hrvatska kultura kao i Hrvate.

Ja u nove narode nisam nikada vjerovao. Ti novi narodi koji nisu imali ništa svoga, morali su od staroga matičnoga naroda otimati ne samo teritorij, nego i povijest.

A još manje prihvaćam slovenske cvergle, koji do nedavno nisu bili ni narod ni država, niti su imali zajedničko ime. Nisu nikad imali kao mi svoje mornarice i flote i pobjedničke bitke na moru. A sada cvergli žele naše more i plivati u njemu kao veliki morski psi. 

II 

PEJKOVIĆ: Gospodine Tomičiću, što se s Vama događa, s obzirom na prešućivanje koje i nadalje traje i koje kao da nikad nije prestalo?

TOMIČIĆ: Što se sa mnom događa? Opet sam na „crnoj listi“, kao što sam bio već nekoliko puta u životu, no nikada toliko dugo – već oko 17 godina, osim kada sam bio osuđen od Okružnog suda u Zagrebu 1972. radi mojih političkih „zločina“. Tada je to trajalo 14 godina. Sustavno sam prešućivan od našega javnoga mnijenja. Samo poneki osamljeni i rijetki glas dopre o meni do javnosti.

PEJKOVIĆ: Zašto je tako?

TOMIČIĆ: Zašto? Strašno me kleveću po zemlji i po cijelom svijetu – da sam „najcrnji desničar“ u Hrvatskoj, t.j. „fašist“! A jedini moj „grijeh“ je da sam Hrvatima vratio njihovu dušu. To se dogodilo 1969. dok je izlazio „Hrvatski književni list“. I mojom pjesmom „Hrvatska, ljubavi moja“ 1966.

PEJKOVIĆ: Jeste li Vi, dakle crni desničar kakvim Vas časte Vaši zavidnjaci?

TOMIČIĆ: Ne. Nisam nikakav desničar a ponajmanje „crni“ ili „najcrnji“. Ja nisam nikada bio ni desničar ni ljevičar, jer sam kao metafizički pjesnik iznad toga. A bio sam u životu progonjen jednako od desnice kao i od ljevice.

PEJKOVIĆ: Unatoč tim pojedinim zavidnjacima i Vašim osporavateljima, postoje i pojedinci koji su pravilno ocijenili Vaše djelo?

TOMIČIĆ: Oni koji su me pravilno ocijenili bili su dr. Nedjeljko Mihanović, dr. Hrvojka Mihanović-Salopek u svojim esejima i raspravama, a u zadnje vrijeme i prof. Đuro Vidmarović. Imam dosta i drugih pristalica i simpatizera, ali oni uglavnom šute. Jako me dobro shvatio i ocijenio i Ivan Savić-Mor. On je ušao u najveće dubine mojega djela, kada je pisao o mojoj „Tajanstvenoj ruži“.

PEJKOVIĆ: Kako biste ukratko ojarakterilizirali svoja glavna djela?

TOMIČIĆ: Moja glavna djela ne zastupaju nijednu stranu, nijednu ideologiju kao npr. „Tajanstvena ruža“, „Kozmički pijetao“, „Zemljom Humskom“, „Savršena čaplja“, „Divlji poljski cvijet“... Njima sam unio u hrvatsku književnost ne samo jedan poseban stil i novu poetiku, nego i sasvim novi duh.

PEJKOVIĆ: Kakav je njihov odjek u svijetu?

TOMIČIĆ: Moja djela osvajaju sve više širi svijet! Prvo su mi dali svoj prijateljski poljubac Irci, pa Švedi. Pozvali su me Irci na dva svoja festivala kao uglednog međunarodnog gosta: u Kinsale 1989. i u Dingle 1999. U moju čast izdali su spomenicu. Godine 2003. objavili su mi manju zbirku pjesama „Croatia, mz love“ u Belfastu.

Sada se najviše zauzimaju za mene Austrijanci, Nijemci i Mađari. Među njima ima i nobelovaca. U mojoj sudbini Mađari vide opetovanje udesa njihovoga velikog Bele Hamvasa. Važan sam i među Česima u svijetu kao što je recimo Pavel Kohout. Svijet me je sagledao u pravom svjetlu.

PEJKOVIĆ: Ali, kako rekosmo, ni Vaši neprijatelji ne miruju?

TOMIČIĆ: Baš tako, strašno me svuda po svijetu kleveću. Pišu kojekakva pisma i ta pisma idu i u Ameriku i do Nobelovog komiteta. Da, takvi glasovi dolaze iz Hrvatske. Ja sam tri puta kandidiran za Nobelovu nagradu. Klevetnici pišu u Stockholm da ja kao najveći negativac nikako ne smijem dobiti Nobelovu nagradu! A dr. Mate Meštrović objavio je u svojoj knjizi „U vrtlogu hrvatske politike, Golden marketing, Zagreb, 2003“: „Zamjeram hrvatskim kulturnim i osobito političkim povjesničarima da Tomičiću nisu iskazali zasluženo priznanje“.

PEJKOVIĆ: Zar nije tragedija da Vi nikako u vlastitoj domovini doživite istinsku pjesničku i ljudsku zadovoljštinu!

TOMIČIĆ: Ja sam svojim književnim djelom proveo savršenu sintezu i integraciju Hrvatske, svih hrvatskih krajeva. Rehabilitiran sam u Jugi, no u Hrvatskoj nikada, nego sam bačen u bezdan i mrak šutnje i nemilosti.

PEJKOVIĆ: Gospodine Tomičiću, i što biste na kraju ovoga kratkog intervjua željeli reći?

TOMIČIĆ: Šta bih rekao na kraju? Samo ove tri dosjetke. Da smo se u prošlom ratu trebali braniti –paradajzom- i bacati ga u lice neprijatelju. Tada ne bismo bili žrtva Haaga.

Karlo Zavacki, predsjednik „Mense“, rekao je da u Hrvatskoj ima sto tisuća genija! No u politici nema nijednog, no ni na drugim područjima, možda samo dva ili tri! U poeziji i znanosti i sl.

Rekao je dobro jedan stranac: „Hrvati su narod lavova koje vode – magarci“!

       Zagreb, 17. LIPNJA 2007.