Zdenko Bošković

THE NIGHTMARES OF SLEEPLESS NIGHTS:

THE BOOK

NOĆNE MORE BESANIH NOĆI:

KNJIGA

Noć prva

Tetak Rade na nekom prostranom gradskom trgu okruženom sa par modernih građevina, preskače jedan uski dugi cvijetnjak koji presjeca kosi trg popločan crnim granitnim kockama.

 Pita me: “Pišeš li još one pjesme?”

“Slabo“, rekoh ja, “čemu sve to? Ljudi ni smrtovnice ne čitaju više“ .

Dolazi nam u susret jedan visok suv pedesotogodišnjak: “Gdje ćeš to ti Rade”?

“Idem na utakmicu Velež – Radnički iz Niša“.

Gledam na sat. Skoro će osam, sumrak. Nema ni gužve na nečem što liči na tramvajsku stanicu. Gazimo po  tračnicama. Zagreb? Odakle u Mostaru tramvaj?

Odavno bio nisam, izgradilo se.

“Kakva je sad utakmica tetak“?

“Pusti to kakav ja i utakmica. Znaš da nikad nisam to gled’o! Sad je rat to se više i ne igra. “

“Pa ti reče onom čovjeku da ćeš na utakmicu“.

“Šta njega briga gdje ću ja. Ni ja njega ništa ne pitam“.

 “Pa što nisi“?

“Šta ću ga pitat neću da ga malerišem Gdje će drugo već u ribu sa onim mlatovima (ribarski štapovi)“.

“Ja te mlatove ne vidjeh. Odakle ti pade na pamet Radnički iz Niša? Cigani vazda se zabunkerišu pa nam ga pred kraj zavale“.

“Ne znam ni ja, možda što sam u Nišu vojsku služio“.

“Pa gdje mi tetak stvarno idemo“?

“Ja odoh na utakmicu. Ja ne znam gdje ćeš ti“.

“Ustaj kafa je gotova”, žena me probudi.

Noć druga

Bašte na Rudniku, ali nekako istočnjački sa kanalima i malim mostićima od bambusa. Tamo sam sa dedom luk i kavade (paradajz) sadio. Mirno, tiho, uredno.

Dosta se toga promjenilo sa tim Kinezima. 

Ostavljam djecu i ženu u svjetini. Kao nešto se slavi, fešta neka.

Idem u Šantićevu ulicu da neki posao svršim. Rano jutro je.

Odjednom dim negdje u pravcu Balinovca, kod Kantarevća negdje, iza Gimnazije.

Požar? Nečija kuća gori? Više liči na paru, na neki ogromni gejzir. 

Dalje u pravcu Ilića buknu još jedan crni požar  i onda okolo još par novih buktinja, čitava zavjesa. Lava teče sokakom. Šiklja dim i para skoro do neba.

Pođoh prema kući, a oni gejziri proširise se preko Strelčevine i Zgona i prepriječiše mi put. Ne dadoše mi proći.

Oni će se sami  spasiti, pomislih na ženu i djecu. Moraju sami. Toliko su pametni. Mrtav im ne mogu pomoći, moram se i ja spasiti.

Penjem se u drugu stranu, Podhumom, koji liči na favele u Rio de Janeiru.

Kad bih par kuća i sokaka dalje ukaza se na zapadu s vrela Radobolje ogromno sunce kao ono na japanskoj zastavi. Jarko da sve prži.

Krijući se ispod kamenih duvara, kroz jednu kapiju ulazim. Dvorište u sjeni ogromne kuće što na bogomolju liči. Svjetina me šutke bezizrazajno u gleda i propušta. Ko sam neki DOBRI.

Sunce me spržilo svugdje po tijelu. Obrve i tepavice mi bijele ko u Borisa Bekera. Imam samo bijelu potkošulju na sebi.

Pitam svjetinu imaju li kakav stari kaput, može i vojnički šinjel.

Niko ništa ne reče, samo me bogobojazno glede.

Zalegoh u sjenu kraj jedne žene iza ogromnog jedra koje je visilo na horizontalnom jarbolu.

Kažem ženi “Ljudi nisu ni zaslužili bolji kraj. Ovo je smak svijeta“. Ona ništa ne odgovori. Usta se i ode.

Smak svijeta. Gledaj čovječe… htjedoh vikati. Kome?

Na školskom igralištu igraju bosonogi momci fudbal na crnom asfaltu. Crveni protiv plavih. Sudije nema. Igra se na obraz.

Nedaleko od njih i dalje su gejziri šikljali i sunce je nemilosrdno pržilo.

U zanosu igre oni me nisu primjećivali?

Odoh i ja igrati da sve ovo ne vidim, pomislih i probudih se u goloj vodi.

Noć treća

Tražim posao. Došao u neku kožaru gdje me dočekuje jedan ćelavi grmalj, predradnik. Gazdu koji liči na podavca konja susrećem u prolazu i on nam se pridruži.

Uvode me u, sa vana naizgled, praznu betonaru.

“Možda će ti malo mirisi smetati, ali ćeš se navići, ne brini”

U prvoj prostoriji  čovjek sa praistorijskim izgledom kraj vatre. Kraj njega naduta mrtva krava.

Idemo brzo iz postorije u prostoriju bez vrata. Užasan je propuh u elementari. Mješa se svježi planinski zrak i smrad strvine.

U svakoj od prostorija je jedan pračovjek kraj vatre. Kraj svakoga je svježa kravlja koža koja se stalno smanjuje u odnosu na onu iz predhodne prostorije.

“To je naš proizvod” reče predradnik, pokazujući na nešto što je ličilo na kragnu skupog muškog kaputa.

Ta posljednja soba bijaše jednom stranom okrenuta divnoj zelenoj padini obasjanoj suncem.

“Znate šta gospodo moram vam iskreno priznati: ja ne mogu vidjeti mrtve životinje. “

“Na žalost za tebe momak. Onda ne možeš raditi ovaj posao“, reče gazda hladno.

Vraćamo se drugom stranom i prolazimo sakraj ustakljenog postrojenja punog ljudi i mašina. Zrak je pun letećih komadića plastike. Ljudi nose maske i skafandere, na leđima im je mašina za pročišćenje zraka. Oni probaju sa nekom vrstom usisivača da pohvataju te čestice što neprestano kuljaju iz mašina. Dok smo prolazili zadržao sam zrak.

“To je naše odjeljenje plastike, ali za njega ne tražimo ljude. Imamo ih dovoljno.

Opraštam se sa predradnikom i gazdom, koji je opet tu, ali sada obučen kao poslovan čovjek, u odjelu sa kravatom.

“Hvala na posjeti i doviđenja“, rekoše u glas “Pošaljite nekoga ko bi mogao radti za nas. Stranci su naši najbolji radnici“…

“Na žalost ja ne poznajem nikoga takvog. Kao što rekošte stranac sam u ovom kraju. ”

Nemah više straha koji me obuzimao dok  tamo bijah. Hodam ne osvrćući se. Ruke držim u praznim džepovima i zapro sam kažiprstima tako da mi hlače liče na krila sljepimiša. Gas. Polijećem. Aaaaaaaaaaaaaa....

Potrčah bosonog divnim krivudavim zemljanim putem od bunske pržine, oivičen busenjem kadulje, što niz padinu  vodi kroz voćnjake u cvatu. Sunce sije i nestvarna ljepota i čistoća vlada. Djevojke u narodnoj nošnji promiču sa pletenim košarama na ramenu. Gledaju me i kikoću se. Zapjevaše. Ja se im  namignuh Život je tako lijep...

Letim.

“Fataj me braco” . vičem mlađem bratu. On me gleda bezobrazno u oči Osmjehnu se krajem usana i raširi ruke. Ja svom težinom padoh kraj krevete.

Jedno jutro pametnije od večeri

Tih dana sam izgubio posao, Velež je ispao iz Lige, umro je tetak Rade i ja sam se spremao za godišnji odmor. Sve ostalo je piščeva sloboda u prepisivanju noćnih mora.

Sada nešto mislim da kojim slučajem nakon nekog potopa il pomora  ovaj tekst nekim čudom ostane i nađe ga  neko ko ima potrebu da vjeruje i slijedi.

Taj neko pođe od činjenice da iskonska istina i mudrost u mojim noćnim morama stoji.Tada ovaj vjerni poslanik riječi moje krene obraćati puk gladan nade i vođe.

Ljudi počinju vjerovati u “KNJIGU“ i počinju sami tumačit i dopisivati.

“KNJIGA“ postaje sve deblja i značajnija. “KNJIGA“ postaje ZAKON i ljudi se vladaju, žive i umiru po njoj.

Zamišljam propovjednika koji objašnjava mistiku, logiku i dalekosežnost mojega proročanstva.

Zašto “TRI NOĆI“? Ko je bio taj mudri “TETAK“? Zašto je najavljen“SMAK SVIJETA“ i šta je značenje “JEDRA NA HORIZONTALNOM JARBOLU“? Koja je poruka TREĆE NOĆI, koja simbolika “DJEVOJAKA U NARODNOJ NOSNJI“?

“ŽIVOT JE TAKO LIJEP, ŽIVOT JE TAKO LIJEP, ŽIVOT JE TAKO LIJEP“, čita naglas tri puta propovjednik rečenicu i opraća se puku: “Šta je ON ovim htio nama da kaže? Ko od vas može to reći? Braćo i sestre odgovor je jasan... “

Moja mora bi tada postala nečijom stvarnošcu.

Moji snovi bi postali VOLJA NJEGOVA.

                                                                    AMEN

Snove sa hebrejskog preveo: Zdenko Bošković