Zdenko Bošković

Svim saborcima u povodu 8. marta 2008. 

Davne 1964. bi meni 7 ljeta i posjetih po prvi put Crniće, rodnu mi djedovinu. Sve bi bilo zaboravljeno šta se tog dana zbi i lijepi doček i pršut i vino da ne bi mene i moje malenkosti. Živahan kakav sam bio, nisam mogao na mjestu da se smirim pa su mi nudili sav novac svijeta da bar pet minuta na jednom mjestu sjedim. Avaj, bez uspjeha.

Em što mi damari nisu dali mira veċ što me zabavljalo to što ha ja skočim sve žensko tetke, strine, babe skakaše na noge. Sve osim moje emancipirane matere. Sve skakaše “jer kad je muško na nogama nije red da žensko sjedi”. I jest tako.

Oni su mislili da ja ništa ne razumijem pa su nakon satak odustali od ove lijepe vjekovne tradicije, a ja kao da sam znao da ovakvo što neću često doživiti u životu, pa sam uživao.

Od tog dana je počela emancipacija u stolačkim dubravama-današnja Hercegovačko Neretvanska županija i proširila se čitavim svijetom.

Sve je bilo manje pravih muškarčina koji bi tvrdili “da je struja jedino žensko što se ne da pipati”. Posljednji izginuše dokazivajući u posljednjem ratu da je rat još uvijek muška stvar. Interesantno da se one ne bune spremno prihvatajući ulogu mučenica, ocviljenih majki i udovica kršnih junaka i šehida.

Ženske suze su i pored svega do sada izmišljenog arsenala  bile i ostale najmoćnije oružje.

Lijepa patrijahalna vremena kada su muški hodili čistih noga ispranih nježnim rukama stopanica u mlakoj vodi u lavoru su nepovratno prošla prekrivana zaboravom prašine emancipacije i feminizma. Više nije na astalu hljeb zarađen znojem i žuljevima babinim. Muškost više ne treba da kidiše, ženskost se nema čega da se brani. Vreme na su druga i sjeme je u epruveti. Draž prvog pogleda, prvog dodira, prve bračne postade apsurd jednakosti i smijurija za današnju mladež.

Ja sam sam se zadnjih desetak godina povukao u ilegalu pošto sam ocjenio da još nije sazrelo vrijema za našu mušku stvar. Svijest mladih boraca je na niskom nivou i zadovoljavaju svoje primitivne potrebe na laki način tako pa nisu u stanju da shvate značaj borbe za opstanak naše vrste. Municiju troše nekontrolisano često i do posljednjeg metka, a nije rijedak slučaj da oružje gube i predaju u tuđe ruke.

Našu borbu onemugaćava i veliki broj petokolonaša, koji svojim pozadinskim radom nanose velike štete našem pokretu.

Svjetska politika i ekonomska kretanja ne idu nam na ruku pa u ovoj situaciji upućujem svim starim poštenim mudonjama u ilegali sljedeći proglas:

Dragi saborci,

strpite se još malo i svanut će opet naše sunce na istoku. Od vas tražim u ovom trenutku ponašanje na linijama pravih ilegalaca, jer one ne smiju ništa da primjete. Znači, normalno ići na posao i raditi prekovremeno, ako je moguće i sve pare polagati  na zajednički račun. Ona može imati džeparac i poslat kriomice svojima koji dinar. Pravi se ko da ih i nema. Ti i ne pokušavaj. Da te pare ne bi kvarile i izazivale idi praznog novčanika i nosi sendviče od kuće. Staru raju zaboravi. Nisu vrijedni mira u kući.

Onda ako nije  ručak gotov, ne paniči bar sad ima gotovih jela. Podgrij i idi rahat spavat.

Nemoj ulaziti u diskusije na relaciji novac-familija-djeca, jer smo u ovom momentu  na toj osovini jako oslabljeni.

U koju se god boju ofarba reci joj da nije nikad ljepša bila.

Ne pretjeruj u predusretljivosti i ne radi previše stvari koje nisi nikada radio da ne bi skužile stvar. Ovdje se izuzimaju usisavanje kuće, peglanje i razgrtanje veša po instrukcijama iz prošlog proglasa.

Uvijek ustani prije nje i stavi prvi protezu, isprdi se, počešljaj se, operi zube i stavi žvaku za svaki slučaj.

Dok ona radi ove radnje poštedi se i pravi doručak, čitaj novine ili idi na internet. Kad ona ustane dobro saslušaj instrukcije za taj dan. Ako se bojiš da ćeš zaboraviti, zapiši.

Ako je na dobru nogu ustala poljubi je jednom prije polaska na posao!

Svoje bračne dužnosti ispunjavaj redovito, kad je njoj ćeif i ne kidiši i pogotovu ne odbijaj.

Naročito ne mrvi po podu, ne flekaj gaće i ne pišaj okolo šolje.