ROBERT MARIĆ

YELLOW CANTUN 50 - YUBILLARNY

PROSTACI I SINOVI

Događalo se to u doba kad su dinosauri socijalizma izumirali pod teretom bivše privatizacije Miroslava Soprana i Očuha Domovine, pa nisu mogli disati; dok su pantagane (pantagane – štakori, op.a.opa.la.) plivale površinom moralnih pustinja, a jedina zemlja u kojoj su se poštivala ljudska prava bila je crna majčica zemlja, cca 2m duboko.

***

Bilo je to, daklem, silo neč'sta, oko 2000 i neke. g., poslin onoga ti dragog Is'sa, a u vrime Glasa koncila... Baš Uvaženi bio došao vratit moje mudante koja su pale s našega balkona na njegov iznad, i da kako je to moguće, pa nije zemlja toliko išla naopako, i tko to uopće suši šporke mudante... i... prljavo rublje i... čiste dolare i...

***

Mučite, nije vam ovo nasjedanje Saborske Skupštinske Sobranje! Budite pristojni, gledamo prosjake i sinove. A on, da mu nije jasno kako je to gori svršilo i... Ma, Uvaženi, gori u vas se uopće nije svršilo, jer ste se vratili prije vremena, pa su možda neki morali iskakat s balkona bez mudanata i razbili se ka pičak, evo vidite, cili sam udaren. Pitajte Uvaženu i... i evo, vratite joj ovaj neiskorišteni les kurtones...

***

A on, da ništa ne razumije i... i otkad se Prosjaci i sinovi gledaju s balkona. A eno doli, tuku se u kontejneru; Mati ispao komad mesa. A Zakonita, da nije nego nema patenta na gaćama, pa mu je ispa ćevapčić; asti, koja ćevapčićetina, ko bi reka da je tako nadaren za odnose s javnošću.

***

A Uvaženi, da pa nisu to Vrdoljakovi prosjaci. A jesu, surađivao ja i on na scenariju i... I spustila se nepoznata leteća letjelica. Otvorila se vrata, izašao mali zeleni s bradom, isti fikus; pa za njim mali veliki ooogromni mesnati crveno-crni bez brade, ali zato s ogronmim podbratkom i obrazinom.

***

Mali ogromni, da im se pokvarila letjelica i prisilno su se spustili i oni bi išli dalje, a mali zeleni fikus, da mu se pije kava s građanima i da kako se zove ovaj planet. A Banana. Oni, da koja Banana. A Banana Split i...i vi ste stvarno pali s Hrvatskog Boga Marsa, kad ne vidite šta se događa na Zemlji.

Uto došla kritična masa izgubljenih  bananko-građana, da će im oni popravit helikopter, to će bit stani pa gledaj. Ali mali zeleni je rekao: Obzirom na resurse, hmh, i regulativu, mislim da je najbolje put pod noge! Slažem se, rekao je mali ooogromni, najbolje je da idemo dalje, što dalje to bolje… I počeli trčat, a rulja za njima: Stanite, mi ćemo vam sve uredit, bit će u izvanrednom stanju.

VAŠA PISMA

Crobex pada ka nikad do sad, pa san strašno zabrinut da će mi se konkurencija oko kontejnera povećat, a tek san se naučija novon poslu.

Leši Mol, Paprikaš Gulaš

Nema straja, srića tvoja, smeća će uvik bit.

Ajme, šta san ispripadana ovon kompletnon nesigurnosnon situacijon. Pa, šta je ovo došlo, ne može poštena ženska više ni prošetat noću parkom bez mudanata, jer se svašta može dogodit.

Sponzo Ruša, Gornje Rublje

Tebi se očito još ništa nije dogodilo kad si tako grintava, ali triba bit strpljiv…i bez mudanat.

Je li u nas Mafija na visokin položajima ili su to samo glasine?

Điđimilović, Ludzbunj

Je.

Poštovani, ja sem tu pri Zagorju, Zagorec, ne, a čul sam kak su si Zagorcofi v kurcu sigurnosnom, pa sam po celi dan v kleti i spim kupicu za kupicom kiseliša, pa sem pijan kak prasec. I tak smo vsi mi Zagorcofi zatvoreni i pijani od straha. Kaj bu z nami?

Dudek, Gruntovec

Samo vi stojte u kleti i bumbite, ako šta i pukne, to će bit jedino jetrica.

***********************

yellow cantun (YC) #50!

...septembar 2004. - oktobar 2008., a tek počinjemo!

...dragi moj webonautičaru HVALA Ti na današnjoj posjeti ovoj stranici koja sa neskrivenim zadovoljstvom i puno ponosa ističe svakog poštovanja vrijedan jubilej 50og Yellow Cantun-a. Namjerno izostavih „kolumnistički“!

Iza YC samo po formi može stajati taj pomalo i zbunjujući formalistički „detalj“: naime za samu formu ja nemam neki pametniji i praktičniji naziv, ali u svemu YC je još na samome početku prekoračio granice forme i kao dragulj samo bivao bolji i vrijedniji, kako je vrijeme odmicalo.

Na samom početku je bilo – a apsolutnom zaslugom gospara DRAŽANA Gunjače (uspješni puleški odvjetnik sa reputacijom svjetski priznatoga i nagrađivanog književnika suvremena doba!) – evo ti tekstova po meni najboljeg suvremenoga satiričara Hrvatske danas...

ODMAH sam g. Gunjači uputio email sa kratkom zamolbom a da hoće li se Čovjek javiti ako mu napišem riječ-dvije...

Bilo je to sredinom avgusta 2004.

Početkom septembra već je „išao“ Yellow cantun 001. Interesantno je napomenuti da sam septembra daleke 1990te u „Vijesniku“ (Zagrebačkom, dakako) prvi puta pročitao kako nas mesna industrija hrani – đonovima! Naime, u za to vrijeme sasvim netipičnom novinskom uratku, autor se potrudio da pogleda pobliže u svakodnevnu proizvodnju unutar velikih industrija prerađivača mesa. Izmedju ostaloga je pronašao kako te iste industrije ogromnu količinu stočne kože (inače ako ne namjenjene, a ono sigurno najprimjerenije za ĐONOVE!) koriste u proizvodnji gotovo svih mesnih konzervi, popriličnom „repertoaru“ kobasica, a „spisak“ se NIJE samo tu okončavao...

Yellow cantun 001 je „đonove“ imao „na jelovniku“ i ljeta 2004.!!!

Masivna i nakazna amnezija o „onom sistemu“ i „onim vremenima“ NIJE bila nikakav „filter“ na Robertovom peru! U mojemu srcu je zakucao Novi Originalni Pojedinac!

I, da ne duljim – kucat će i kad moje tijelo ode tamo odakle još niko povratnika nije sreo!!!

Da, gospar Robert Marić od samoga početka DIŠE Yellow Cantun, a ja mu, onako stisnuto i birokratski, „prikačim knjigovodstvenu brojku“. Da se zna.

Ovih dana g. Marić je centralnu Dalmaciju – rasplakao. Do suznih suza! I – ne namjerava stati: kazališne daske koje život znače diljem Hrvatske ne mogu dočekati da briljantna ekipa zaigra na njima urnebesni komad KEKS i GLAD!

Odavde sa daleka i vrlo divljega zapada keks je toliko kineski da ga jedu samo oni koji nemaju za bolje, a glad je „šlagvort“ (ma BOLNO dosadni!) bezbroju spasiteljskih neprofitnih agencija i organizacija kojima nama čwarkomasnima iscjeđuju dolar po dolar e samo da bi NEKOGA TAMO spasili od gladi.

Skraćujem – ovdje niko ne pomišlja (istinski) na neki keks i glad, još manje da bi mu se mogao nasmijati!

Istovremeno ZNAM da u ovom dijelu divljozapadne hrvatske populacije nisam imao čast primjetiti Hrvatsku knjigu novijeg datuma. Isto – u doma ili u npr. Hrvatskom kulturnom centru...

A tolika krv se lila i za sam pomen Hrvatskoga. Najprije jezika. Jer, bez jezika NEMA IMENA. Pa ni onoga Hrvatskoga...

I tu me trajno boli što pisana riječ Hrvatska nema vidljivu potporu od „struktura“ ukoliko nije izravno dnevno-politički „angažirana“ (čitaj: panegirička /latinski: ulizivačka, neštoljubna i takoTO) na veličanju Ovna Predvodnika Nedodirljiva. Svakako i Njegove svite. Osobito svojte...

Personalno nikada nisam odlučivao hoću li otići ili (kako neki vole da mi i danas zabiju prstom u oko) pobjeći iz Hrvatske. Bilo kako bilo evo me gotovo punoljetan Kanadjanin i nikako da se „ohladim“ na Hrvatsku. Najprije kulturu, nasljeđe i najviše jezik.

Robert Marić i g. Dražan Gunjača su za tu istu kulturu i hrvatski jezik učinili PUNO VIŠE praktično u par knjiga no cijeli nezavisni Hrvatski Sabor od 1990.!

Raduje što nisu jedini, „ubija“ što su i oni drugi –kao i ova dvojica pomenutih- gotovo sasvim samizdatni i „samoplatni“ sa samo jednim ciljem: reći riječ Hrvatsku. Hrvatski odmjereno, iskreno i bez sva tri oka na honoraru, mercedesima, spomenicima i državnim odličjima...

Znaju oni KOME je to za činiti, znaju oni da u ovakovim vremenima ne može i bez takvih, znaju oni da je Gospod milostiv i da činiti dobro nikad nije sahranjeno sa tijelom. Je, vide i kako im djeca zajedno sa njima plaćaju čast i iskrenost, ljubav prema dobru.., vide i plate, pa nastave.

Oni svoj križ nose bez velika plača i tu su mi postali sumnjivi: navijaju za nekoga anti-Hrvata, sigurno! Samo čekaju da se sam Njegoš sa Lovćena stušti pa da mu potrču u zagrljaj i poviču i mi smo cijelo vrijeme pjevali vjerno onu Tvoju boj se onog ko bez.., joj!, ma to more bit Mažuranić.., evo sam odustao od citata: danas svaka seljačina može „vergl-citatom“ začepit gubicu akademiku, pa i državnome poglavaru: dovoljno je samo da iz nova „mrcedesa“ zaarlauče TI NISI RVAT, ŠUGONOSTALGIČARU! Game over. Inače - „aktivnosti“. DomoUljudbene...

Teško mi je zamisliti da u takvom okruženju uopće postoji mazohist koji bi samozatajno nastavio i ljubiti i štovati i pisati!

Na radost i veliku posvemašnju korist takvi ne samo da postoje, već su svježiji, produktivniji i – optimističniji: NISU se „popeli“ na sve naslovnice nacionalnih glasila da zaaurliču UBIT ĆEMO VAS!, ljubavljU!!!

Yellow cantun 001 je upravo poruka ljubavi Doma Svoga. Bez ikakvih primisli o bilo kakvom ubijanju: Yellow cantun 001 (i svi drugi do danas) jasno U SVAKOM SLOVU kazuju GRADITI, RAZUMJETI, VOLJETI i -u tom nikad završenom procesu- NASMIJATI SE!

Nema potrebe ubijati, ako se voli i gradi svi i sve će na svoje mjesto. Istina, vremenom. Tu razum jasno zbori istu poruku sa Križa: nešto se i pretrpjeti treba!

I „Ubice ljubavljU“ su Ljudi i ne mogu pobjeći krvavu žulju. Porad novih bijelih cipela.

Mrzio-volio, realnosti života se ne može pobjeći; nismo ređeni idealni, nećemo to nikada biti. Naime, poštujemo li osnove bilo koje vjere, (a ne samo one najsvetije svete Naše!) ispostavlja se da je STVARNO idealan samo Bog, a mi se voljom vlastita izbora nastojimo tome idealu tek približiti...

Robert Marić bez ikakve sumnje, svakim slovom, poručuje upravo to: pogledajte ogledalce svoje i –umjesto Holivuda- otvorite svoje oči pa pogledajte. I kad primjetite da je kosa počela opadat – ne očajavajte, pomislite da su tako Marine mudante opadale te onda pobjegnite zdravu smiju! Ako možete!

Ja sam se Robertovim člancima iznova vraćao od samoga početka. Njegov humor i potpuna „organičnost“ uporabe tzv. obična jezika (susjedova mu) su me zbunjivale i navodile na sumnju: šta ovaj DOISTA cilja, da za KOGA radi...

I danas se nađem u takvoj „situaciji“! Istražujem na sve strane i uvijek „puknem“ u isti zid: Robert Marić istinski jest Robert Marić i ovome svijetu „lijepih i važnih likova“ on je od samoga rođenja bio – Robert Marić!!!!

Koje li drskosti!

U svijetu koji se masira, „botoksira“, ograđuje specijalnim VIP nečim (što većina nas običnih razumije i doživljava samo kao masu love i privilegija BAREM SUMNJIVIH), kupuje specijalne cipele i masno plaća za još specijalnije dijete Robert Marić bez ikakve pompe šeta Zagorom i voli ono isto kamenje na kojem je sreo Lipu (lijepu) i onda tu „beznačajnu“ i sasvim „običnu“ sliku poslao masnome preko bare...

Robert Marić se u mom životu pojavio preko „žice“ i gotovo sasvim slučajno. U mojemu životu –ma šta se desilo- ostaje NAMJERNO.

Čitajući njegove kratke i britke YC samo ja uvjek iznova bivam počašćen svjetlošću Originalnoga Pojedinca koji na svakom slovu, na svakom udisaju živi Svoje Podneblje u duhu univerzalnoga respekta. Nemam nikakve sumnje da bi mu se i sam fini Kalgari duboko naklonio, a rodijak mu na ulici u Kaštelima kaže dobro, šta baš 'nako radiš, od pisanja se ne živi...

Istina je da bi Robert Marić, preciznije rečeno njegovo pisanje, ovdje vrlo brzo dobili agente, promotore, nakladnike, novinare i –DA!- „masne“ dolarske „potvrde“. Naime kada ovdje neko do suza može nasmijati omanju grupicu ljudi a ne cijelo kazalište, taj se ne mora brinuti hoće li mu falit novca za novi bazen. Ili hoće li mu žena kupit baš toga tako omraženog ružičastog kadilaka...

Istina je i da Robert Marić sve to odavna zna. Njemu se pogled zasuzi na neobjašnjivoj „koloni“ mladih koji i danas odlaze iz Hrvatske. Iz bilo kojih razloga. Dok On i sve njegovo nikada o nekakvom odlasku nisu pomišljali. Za Njega Hrvatska nije nikada bila „VIP karta“, a On je, barem svojim životom i djelom već davno dokazao da je SVJETSKI ČOVJEK!

Blago onom ko ga ima! (I ne povezujte mi i ovo sa tamo nekakvim Njegošem! Nije da sam kontra Njegoša već se najprije za sebe nastojim izboriti...)

Nastojao sam izbjeći pomen na četiri godine moje s „ove strane žice“. Nastojim i sada.., ipak, bilo bi nepošteno ne pomenuti „izvjestan broj“ emaila koje sam dobio poradi Robertovih napisa u YC.

Ne vjerujem da Vam „etikete“ nisu nepoznate, ne sumnjam da ste i sami bili prozivani i napadani bez ikakva povoda, još manje razloga. Pa se pitam – nije li vrijeme da u svjetlu Robertova i našega YC „okrenemo list“ i našim PONAŠANJEM pokažemo da nam ne trebaju novi zakoni, stranke i biblije e samo da bi mi SHVATILI kako se ljubavlju NE UBIJA! Nije li vrijeme da djela naših najplemenitijih pisaca i duhova i sami ZAŽIVIMO? Nije li vrijeme da shvatimo kako je i najobičniji kadilak za većinu nas ipak iluzija (ma ko bio na vlasti, pa ma gdje i živjeli!), nije li vrijeme da shvatimo kako i svi kadilaci svijeta NIKADA neće vrijediti koliko jedan jedini iskreni prijatelj...

Zar je moguće da smo potonuli, ogrezli u iluzije smušene i blještave, a ipak LJUDSKOSTŽDERNE tehnologije, titula, novca.

Zahvaljujući upravo Robertu Mariću ja sam barem dvaput više sa mojom obitelji otišao INKOGNITO u prirodu šetati žrtvujući tako dva blještava restoranska posjeta i...

Čwaraka i cigareta se nisam još odrekao. A osjećam, nastavim li se družiti sa Robertom, i moji najomiljeniji čwarci će prosto otpasti. Zapravo, UVJEREN sam u to.

Robert Marić čini i najteže promjene – smiješnima. Smijući se, bliži smo i sebi i Bogu, a liječici sa svih strana svijeta preporučuju smijeh kao NAJMOĆNIJI LIJEK.

Dakle, zajedno sa Robertom – PUCAJMO. Ne da iz nekakve ljubavi ubijemo, PUCAJMO, PUCAJMO. Od smijeha...

P.S.

Dragi moj Roberte, JOJpet sam te „zaribal“: Ti pojma nisi imao da bih ja Tvoj i naš YC#50 ovako „obilježio“, a kako svi već „znaju“ (Bože moj, svi balkenjci VAZDA sve znaju!) da smo se mi oko ovoga dogovorili, onda.., onda Ti samo ostaje da kao i vazda prije trpiš, te me usputno pošalješ u predimenzioniranu zemlju Turčina, tzv. Turčinu. Ali, samo SA turbanom! Ćelav je pa da se ne vidi baš sve, može nekoga skolpat hertz....

Kao i vazda prije,