Više od Branka J. Thomanna:

IN MEMORIAM:

Kao i svake godine na dan godišnjice smrti Alfreda Nobela (1833-1896) Švedska akademija nauka dodjelila je nagrade za razna dostignuća na svim znanstvenim, socijalnim i kulturnim poljima. Nagrada iznosi 10 milijuna švedskih kruna iliti 1,1 milijun eura!

Opisati ću Vam samo dvojicu čiji izbor za nagradu predstavljaju iznenađenje, a kod nekih čak i ogorčenje jer su sporne, kako kažu moji prijatelji – bre intelektualci iz Beogradče – već spominjani u prethodnim člancima.

Nagrada za mir

Obično se ova nagrada dodjeljuje ljudima zaslužnim za mir ili onima koji su vjerovali u nenasilje i mirna rješenja.

No čudno je da ova nagrada zaluta u sasvim pogrešne ruke bez ikakve logike!

Rješenja komisije su ponekada šokantna i vrijeđaju često zdravi čovjekov razum!

Podsjetimo se:

1906. dodjeljena je predsjedniku SAD Teodoru Ruzveltu, koji istini za volju nikad nije krio svoju agresivnost i veliku ljubav prema ratu i avanturi. Imperijalnoj riješenosti staroga ratnika u Americi se dive i danas!??? Npr. Američki sekretar za obranu Donald Rumsfeld u svojoj kancelariji je sa ponosom istakao ploču na kojoj je ugraviran Ruzveltov citati – U SLAVU RATA I IMPERIJE – kako navodi jedan poznati istoričar u londonskom «Gardianu».

Nastavljajući svoju šokantnu tradiciju Komisija za dodjelu ove nagrade imala je čak u vidu i «mirotvorce» kalibra Džordža Buša i Tonija Blera!!!!! Ali je ova dvojica ne dobiše pošto su odboru stigla preko 50 000 protestnih pisama iz cijeloga svijeta, pa je promijeniše na jedvite jade (svoju vlastitu odluku) i dodjeliše je KOME – jednom od najslabijih američkih predsjednika Džimiju Karetru?????

I danas moram da se nasmijem kada se sjetim ove komične figure koju su Rusi godinama dovodili u smiješne situacije i, konačno, kako bi Bosanac rekao «vukli za nos» praveći od njega nevjerodostojnog i tužnog klauna!

Pa 'ajd da se malo podsjetimo na daljnje cirkusarije ovoga vajnoga «mirotvorca»:

Početkom 90-tih već totalno senilan odlazi u Sarajevo da «ureduje» između zaraćenih starna. Tamo ih posjećuje i ne znajući gdje se nalazi – kod Muslimanske strane hvali pred Harisom Silajdžićem Radovana Karadžića i «bojnu spremnost» srpskih odreda!

Za vrijeme svoga predsjednikovanja dozvoljava tajne operacije CIA u Afganistanu koje su vodile stvaranje Mudžahedina i daje zeleno svijetlo saudijskoj vjerskoj, ideološkoj i financijskoj intervenciji započetoj pod vodstvom Osame bin Ladena!

Ponovno naoružava Pol Pota i Crvene Kmere na Tajlandu iza kojih ostaju milijuni mrtvih.

Vodi kampanju za oslobođenje poručnika Vilijama kelija kome je dokazana krivica za masovna ubojstva i masakr u Mi Laju u Južnom Vijetnamu.

Podržava oružano i vojno indonežansku vojnu diktaturu poslije surove okupacije Istočnog Timora; danas je, kako znamo, Indonezija jedna od najagresivnijih muslimanskih stranki.

Sjetimo se onoga famoznoga mirotvorca, bankara Ričarda Holbruka, koga šalje u Južnu Koreju u kojoj su radnici i studenti zahtjevali demokraciju. Gospon Holbruk je naravno pružio podršku. No, KOME? Južnokorejskoj vojsci i diktaturi od koje traži da uguše «pobunu». Rezultat ovoga mirotvorenja je 5000 ubijenih južnokorejanaca marta 1980. Na koncu, TKO je ovdje pobjednik? Zna se – banke, bankari i ratno-industrijski lobby koji i danas uspješno vladaju i haraju Amerikom koja im onda pomaže u prodaji stvarajući svugdje po svijetu ratove i «ratovčiće», čudeći se kobajagi novome valu antiamerikanizma svugdje po svijetu.

Naređuje CIA da organizira odrede ubojica koje su vodile odrede smrti u Argentini i Hondurasu. U kakvom se stanju ove dvije države nalaze danas – zna se!

Daje milijune pomoći za razbijanje demokratskih demonstracija salvadorskoj hunti. U Hondurasu obučava nikaragvanske kontraše i ubacuje ih u borbu protiv sandinističke vlasti!

Pomaže bankama koje varaju svoje deponente i itd.....

Eto, to su samo neki od još mnogo više onih tajnih sporazuma koje je kreirao ovaj mirotvorac.

Sutra me stvarno neće čuditi da Džordž Buš i Toni Bler dobiju mirotvornu Nobelovu nagradu; neki drugi put, možda poslije okupacije Iraka, kao što je svojevremeno dobio nekadašnji izraelski terorist Menahem Begin.

A u slijedećem paketu možda će nagradu dobiti i Ariel Šaron za svoje zasluge u Sabri i Šatili i vjerojatno radi oslobađanja Palestine od – Palestinaca!

Nagrada za Književnost

Ovogodišnja Nobelova nagrada pripala je 73-godišnjem Mađaru Imri Kertešu. Moji prijatelji – «ljudi od znanje i kulturu» - beogradski intelektualci, jedan je čak i član SANU, je teško osporavaju i kažu da je kupljena od nekakvog lobby-ja, te da ju je dobio pošto je Jevrej!?!

Prije no nastavim moram Vam pojasniti «ljudi od znanje i kulturu». Elem, priča ide ovako:

Na vašar u Šabac prodao Cigo coveku vašardžiji bakreni prsten i reko da je šisto zlato. Sav sretan da je uvašario prsten od čisto zlato pohvali se drugima. Pa, bre, prevari te Cigo, pa to je bakar! Ode on nazad Cigi i kaže mu da je to bakar. A Cigo odgovori – Pa, bre, jesam li ti reko da je čist od zlato? Znači nema ni gram zlata! Analogno tome i ovi moji «ljudi od znanje i kulturu».

Kada lupaju ove gluposti znam da misle, pošto već duže žive u Austriji i na njemačkom jezičnom prostoru, na ona nepoštena iskupljivanja grijeha koja čine Austrijanci i Nijemci i koja su evidentna (a idu i meni na nerve) gdje nekakvom trećeklasnom izraelskom muzičaru ili književniku daju nekakve nagradice. A ovi dotični, misleći da su stvarno NEKO na koncu se utope u svojoj prosječnosti i ubrzo upadnu u zaborav i depresiju. Švapska posla!

Moj odgovor «ljudima od znanje i kulturu» je slijedeći:

Gospodo, Vi niste nikada ništa pročitali od Imre Kreteša. Niste mogli ni pročitati pošto ništa i nije prevedeno na Srpski, a Vaše znanje Njemačkog je toliko skromno da čisto sumnjam da ste to mogli pročitati na Njmačkom jeziku!

Kažete, dalje, da je pisac jedinog djela i da je manjeg formata nego Konrad, Marai i Esterhazi.

Pa ne može on biti manjega formata od njih jer sa desetak knjiga koje je napisao stekao je reputaciju svjetskog pisca. Interesantno vas je slušati kada diskutirate o njegovim djelima pošto ih niste čitali. Istom ovih dana Aleksandar Tišma preveo je njegov roman «Bez sudbine» (1975) u Srbiji pod naslovom «Bezsudbinstvo».

Kada smo već kod Tišme, moram reći i jednu tragičnu istinu. Poznati je da se Nobelova nagrada za za literaturu već od polovice 80-tih vrti u prostoru Panonije i Balkana. Tu je bio nominiran i sam Tišma, kao i hrvatski pjesnik, književnik i filozof Zlatko Tomičić. Gdje i što koči Tišmu – ne znam!

Za Tomičića, koji je prevođen na 42 jezika i već od početka 80-tih godina bio nominiran po Američkom PEN klubu, fali nominacija iz baze. Možda je Zlatko tu i sam kriv pošto je lično Franji Tuđmanu odbio poziv za pristup HDZ-u, a iz Hrvatske tvrdoglavo nominiraju jednog staroga «bezgrešnjaka» i komformistu, svakom režimu mio, koji je ovih dana čak i DKH – rasturio!

Sa margine do neba

Imre Kerteš je rođen u Budimpešti 1929. godine. 1944. deportiran je u Aušvic. 1945. oslobođen je u Buhenvaldu i repatriran. Sa 19 godina maturira u Budimpešti. Imao je kratku novinarsku karijeru, da bi, 1951. – odbijajući da slijedi partijsku liniju lista za kojega je radio – bio otpušten i započeo da živi kao nezavisni pisac i prevodilac.

Uglavnom povučeno i daleko od reflektora javnosti. Doživljaji iz Aušvica i Buhenvalda trajno su obilježili njegov život i njegovo djelo. Ništa ga ne može odvratiti od govora o tim događajima uprkos Adornovoj konstataciji – da se poslije Aušvica više ne može pisati poezija.

Kerteš je mađarski Jevrej kojega su proganjali nacisti, a poslije njih mađarski komunisti. Znači da je na svojoj koži osjetio enke od najvećih patnji 20-og stoljeća. Njegov književni opus u veikoj je mjeri preveden na Njemački jezik već od polovice 80-tih. I sam je bio prevodilac nekih od najvećih njemačkih mislilaca – Vitgenštajna, Frojda, Ničea, Hofmanštala, Eliasa Kanetija. Njegov roman «Čovjek bez sudbine» (1975) kazuje o čovjeku koji doživljava koncentarcioni logor.

Roman «Kadis za nerođeno dijete» (1990) kao i «Engleska zastava» prevedeni su na Engleski jezik.

U romanu «Kadis za nerođeno dijete» (1990), inače trećem iz trilogije («Čovijek bez sudbine» i «Fijasko») glavni protagonist izgovara Kadis, jevrejsku posmrtnu molitvu za dijete koje ne želi donijeti na svijet kakav je dopustio Aušvic.

«Zastrašen sam lakoćom kojom totalitarni, diktatorski i ekonomski sistemi likvidiraju autonomiju ljudskog bića, njegovu egzistenciju i njegov bitak, a isti se savija, prilagođava, mijanje postajući dio jedne takve nesretne dinamičke mašinerije – nasilne preobrazbe.», rekao je u Beču u maju 2000-te prigodom primitka Herderove nagrade. (Imao sam čast tada ga i osobno upoznati).

Živeći udaljen od književne javnosti, na margini svih književnih tokova uspjelo mu je izbjeći sve zamke koje je postavljala politika. On je ustvari pisac samo jednog djela pošto u svojim djelima koja su autobiografskog karaktera priča svoju jedinu i nikada dovršenu priču o holokaustu.

Znamo da postoje niz vrijednih, književnih, istorijskih, filozofskih svjedočanstava o holokaustu, a Kertešovo se razlikuje po tome što je individualno, duboko, lično, bez želje za izricanjem uopćene moralne, istorijske ili neke drueg vrste osude.

On je preživio koncentracioni logor i čitav njegov život se dalje odvija u pokušaju razumijevanja života poslije logora.

Taj život je zapravo sukob sa vremenom, odnosno sukob sa neprekidnom prijetnjom zaborava.

Holokaust se ne smije zaboraviti uprkos tome što je čovjek zajedno sa svojom istorijom uvjek sklon zaboravu!!

Ta tema se prožima kroz sva njegova objavljena djela. Njegova estetička dimenzija je neodvojiva od etičkih i filozofskih pitanja sve u cilju pronalaženja puta univerzaliziranja vlastite patnje, iskustva konc-logora, puta čiji bi smisao bila katarza šira od osobnih i nacionalnih okvira. Veliki oskonac nalazi u Kafkinom djelu, s tim da svoju književnu poetiku bazira na jezičkim eksperimentima koji ga približavaju postmodernističkoj jezičnoj svijesti.

Njegovo djelo je ujedno i odgovor na kraj Kafkina «Procesa» - kaopseto!, reče K.. kao da će ga sramota nadživjeti.

Na svom bečkom predavanju 23.10.1992. svoja djela opisuje kao proces pridobivanja sudbine, a ne prepuštanja istoj.

Želio je svoje preživjeti, pretvoriti u život, a ne da ga posljedice tog preživljavanja odvedu u smrt kao Paula Čelana, Prima Levija i Žana Amrija.

Za svoj prvi roman «Čovjek bez sudbine» kaže da je opisao stanje onih koji su lišeni sudbine, stanje u kojemu ljudi ne preživljavaju vlastitu sudbinu, tragični proces koji bi prirodno slijedio iz njihovih karaktera, života, vlastita izbora, nego im je totalitarni režim nametnuo uloge.

Moj je glavni junak, naprimjer, trebao doživjeti sudbinu koja je namijenjena Jevrejima, iako se on počevši od svoga odgoja i uvjeta pod kojima je odrastao nikad nije ni poistovjećivao sa specifičnim Jevrejskim identitetom. Svoj obrat, kroz pisanja u svojim romanima, na kojem se temelji ne samo dramatika nego i njegovo nadživljavanje sramote propratio je riječima na gore pomenutom bečkom predavanju ovako:

Možda sam htio da istina kroz preživljavanje kroz umjetnička sredstva i imaginaciju dovede pod svoju vlast zbilju, koja je mene – što je bila poprilična istina – držala u vlasti, pretvorila u subjektivnost, moj vječni status objekta, biti onaj koji imenuje umjesto onoga koji je imenovan.

Zaključno treba reći da je Imre Kerteš strpljivim radom našao svoj umjetnički jezik i progovorio svojim djelima s velikom etičkom snagom da su tragedija holokausta i njeni junaci našli put uspona, katarzu!

Djela:

1975 – Čovjek bez sudbine *roman*

1977 – Tražilac tragova *roman*

1988 – Fijasko, Krah, Poraz *roman*

1991 – Engleska zastava *zbirka pripovjedaka*

1992 – Dnevnik sa galije *zapisi*

1993 – Holokaust kao kultura *zapisi*

Pisao & disao:

Design & Publishing: Vladimir Kreća

Saturday October 04, 2008