Ovom cestom ovim tračnicama koje se spajaju pred ulazom u lager, slijevale su se rijeke mučenika na ova beskrajna polja, i tu se razlili kao veliko duboko jezero, u koje se utopio gotovo čitav jedan narod....

Auschwitz, na tu riječ zadrhšće svako židovsko srce...

O njemu je dosta toga napisano i rečeno, a još nije ništa izraženo, a tko bi mogao riječima izraziti bolnu tragediju - čitavog naroda!

Gledam umorne sijede starce i malu dječicu kako polako polažu svijeće izmedju tračnica kojima su dolazile tisuće vlakova s milijunima nesretnika koji nestaše kroz ovaj visoki dimnjak krematoriuma, koji najviše strši u ovome pretamnome susnježnom danu kao  veliki strasni crni jarbol smrti!

Hladno je, vjetar šiba laganim snješkom koji svojom bjelinom kao da želi nekakvom mističnom igrom pokriti nevinost svih onih nedužnika koji ovdje ostadoše zauvijek.........

Jedan suhonjavi starac nosi na kaputu broj 99738 - njegov registarski broj - koji mu je utetoviran i na ruci.

Njemačka poslovična pedantnost!

Vidjevši da zamišljeno gledam taj kamin, pridje mi i reče; da sigurno razmišljam koliko se ljudi kroz njega  rasplinulo ?

SARAJLIJA IZ JERUZALEMA

"Da mladi čovječe, slično pitanje uputih njemačkom oficiru onoga prvoga dana kada nas na tisuće dovedoše na ovu rampu za selekciju, na kojoj sada stojimo. Na pitanje, kamo odlaze svi ovi stari ljudi, žene i djeca, on me cinično pogleda, pokaza na ovaj dimnjak i reče: Idu kroz kamin. Noch Fragen, bitte? - Imate li još pitanja, molim? Tako doznah istinu o Auschwitzu već prvoga dana" - reče g.Goldenberg.               

Ovdje na "mrtvačkoj rampi" biti odstranjen na desno značilo je: plinske komore – uništenje! Lijeva strana značila je bilo kakvu nadu za preživljavanje. Na pitanje kako čovjek može sve to izdržati, odgovori da je prvoga dana htio skočiti u visokonaponsku žicu, ali ga je mladji brat koji je imao samo 15 godina zapitao:"Želiš li me ostaviti samog?"  Reče, dalje da ga je ovo pitanje prvo posramilo, a drugo da je našao motivaciju i smisao, da mora živjeti kako bi štitio mladjega brata.

Oko srca me steže nešto bolno, a kroz glavu prolaze stotine različitih misli, kroz dušu mi bujaju najrazličitiji osjećaji......

Tu i tamo poneka izraelska zastava u rukama, na prsima ili omotana kao šal. Ljudi stoje ovdje i suznih očiju mole tugovanku - "Kadis". U ovoj gomili susrećem 86-godišnjeg čika Brunu Jelineka, kojega poznajem još iz Sarajeva, a koji danas živi u Jeruzalemu. Pričamo o Sarajevu, o nehaju svijeta da taj najveći koncentracijski logor, otvore i spase. "Povijest je učiteljica života" - igorancija ,nezainteresiranost, neznanje, čuvanje ličnih interesa, doveli su do ovoga, moj sine," - reče čika Bruno i zaokruži rukom po ovim tamnim barakama Auschwitza. "No, vi niste sami. Neki je dana glavni jeruzalemski rabin, govoreci o Auschwitzu, podugo je govorio i o mukama Sarajeva i Bosne i zatražio da svijet ispuni ono što se uvijek i govori na ovakovim komemoracijama vec 50 godina: Nikad više genocida - nikad više fašizma !"

MOLITVA  ZA ŽRTVE

Hladno je, vjetar se zavlači u kosti. Moji prijatelji inzistiraju da udjem u kola i da se dalje vozimo. Odbijam jer smatram da činimo povredu ovoga svetog mjesta vozeći se ovuda. Treba ovuda hodati, tiho, kao u jednom velikom hramu,  jer tu naokola spavaju rodjaci naši, majke naše, očevi naši, djedovi naši, dječica naša - čitav jedan narod, a mi kao ožalošćena porodica pokleknuvši palimo svijeće, moleći se i za njih i za sve žrtve u našoj dalekoj Bosni, koja će slobodna  nama svima biti zajednička domovina, kao što je to uvijek i bila.

Misli mi lete u Sarajevo, gdje se danas takodjer podsjeća na tisuću dana užasa, okruženja, ali i hrabrog otpora. Svijetli likovi mojih prijatelja Fincija, Danona, Pinti, braće Eškenazi, kao da su zajedno samnom na ovome svetom mjestu. Sjećam se prelijepih akvarela Bosne, tihog i mirnog  Danijela Ozme, onoga umjetnika koji ju je ljubio  svim srcem i dušom. Sjećam se dječačkih igara oko starog sefardskog hrama zvanom "Il kal grande" - podignutim 1581.g. njegove ljepote i njegove mistične neuništivosti, baš kao sto je neuništiv i grad u kojem je i sagradjen.........

BOSNA JE VJEČNA

Na hladnome vjetru viju se zastave sviju naroda koji su ovdje izgubili živote. Medju njima i  bosanska. Nekoliko mladića i djevojaka nose bosansku zastavu,  transparente na engleskom jeziku koji podsjećaju na stradanje Bosne i Sarajeva. Kažu da su Sarajlije iz Haife, gdje se privremeno nalaze kod rodjaka, ali će se sigurno vratiti "kada prodju ovi kijametski dani" - rekoše i odoše preko ove mokre poljane pjevajući stare sefardske pjesme......

Teško se rastajem od ovih imaginarnih grobova, kao od dragih mrtvaca. Ali pada mrak, pada kiša, padaju i suze, treba se otkinuti.....!

Za uspomenu, zagrabih golom rukom šaku mokre zemlje i stavih je u plastičnu vrećicu, da me prati u budućem životu....

Iz dubokog košmara misli, probudi me pjesma one grupe haifskih - Sarajlija koju je vjetar u parčićima donosio meni - "jer Bosna je uvijek vječna, ona nikad umrijet neće....."