SVI SU ZA MIR, JA SAM ZA RAT - RAT UMA, DUHA I SLUHA!MOZAIK na "starijim" stranicama - klikni ovdje i posjeti širi izbor već objavljenih članaka!

Branko Josef Thomann

 Goranovo Proljeće 2007.    

Više od Branka J. Thomanna:

NOVO: Ruska pismaZlatko Tomičić

Z. T. - dokumentiFrojdov svijet snovaSaul BellowHarold PinterStewart O' NannPisci: bečka vezaMarcel ReichHitlerov psihopatogramGoetheGuinter GrassErnest HemingwayGiuseppe VerdiOrhan Pamuk Haruki  MurakamiBečka Nova 2005.Nobelova 2002.Bečka Nova 2002.Knjižara WEISSGlobalizacijaSvijet je ostao istiGoranovo proljećeDragan VelikićFaraoni u Beču!AuschwitzAmerikaVječni BalkanRuska pisma

 

IN MEMORIAM:

Zbogom, čika MiloZLATKO Tomičić

Na prvi dan proljeća ove godine na 44-oj manifestaciji Goranovog proljeća u Lukovdolu, rodnom mjestu pjesnika Ivana Gorana Kovačića, svečano je predana nagrada “Goranov vijenac” pjesniku Mili Stojiću za ukupan doprinos hrvatskoj pjesničkoj umjetnosti. Nagrada se sastoji od “Vijenca”, rad akademskog kipara Vojina Bakića, novčane nagrade i diplome.

Obrazloženje  nagrade:

Stručno povjerenstvo jednoglasno je odlučilo da se ova nagrada za ovu godinu dodijeli pjesniku Mili Stojiću, autoru jednog od najprovokativnijih I najzanimljivijih opusa suvremenog hrvatskog i bosansko-hercegovačkog pjesništva.

Mile Stojić (1955) svoj je pjesnički svijet izgradio na razmedji pojedinačne biografije i historijske priče. Tematizirajući vlastito iskustvo i sudbinu, njegov lirski protagonist skicira iskustvo i sudbinu kolektiva kojemu pripada i kojemu sa obraća.

Riječ je o pjesniku koji se iznova hvata u koštac s vječnim temama poput života, ljubavi, mira, radosti, sna….

Te teme obično bivaju obradjene tako da ih se sučeli s njihovim suprotnostima – smrću, mržnjom, ratom, tugom, stvarnošću… Kreirajući tako nizove opreka, Stojić podcrtava jaz izmedju željenog i realnog stanja svijeta i oblikuje ključne figure svoga  pjesništva, a te su paradoks i oksimoron. U njegovu opusu relativno često se pojavljuju prividno proturiječne sintagme, tvrdje i naslovi poput “tamni andjeli”, “sanjamo zbilju“, “Libreto za sviralu i strojnicu”, “uzgajali smo vinograde, ali su radjali žirom” i slično.

Mile Stojić je pjesnik koji svijetu neprestano pokušava govoriti istinu, ogoljavati ga, spašavati i harmonizirati, ali i pjesnik koji je – dok govori – duboko svjestan da je njegov napor uzaludan jer put do konačne istine zapravo ne postoji….

Pjesma je za Milu Stojića ponajprije prostor ispovijesti, svijedočenja, priče… Ovaj je autor u ranim zbirkama skloniji zadanim formama stiha i teksta, povremenim jezičkim igrama i tematizaciji samoga jezika kao varavog i neuhvatljivoga bića. U kasnijim zbirkama glavne odlike njegova pisanja postaju narativnost i izravnost. Autor nudi čitatelju prispodobe o ratu, nesreći, egzilu, smrti, poeziji…

Govor njegova lirskog protagonista pritom obilježavaju stilizirani razgovorni ritam, arhetipske fabulacije… Dominantni ton Stojićeve  poezije kreće se izmedju elegičnosti i melankolije, s povremenim iskliznućima prema humoru, ironiji i cinizmu.

Stojić se uvijek  bavi stvarnošću i njezinim evidencijama, dapače uvjeren je da “govoreći o stvarnosti postižemo čudesne, gotovo nevjerojatne efekte”. Njegov se angažman stoga  najjasnije očituje u borbi protiv lažnih vrijednosti i zaborava kao jedinih preostalih nam uporišta humaniteta. Medju velike teme Stojićeva pjesništva svakako spada i sama poezija, njezino mjesto, dosezi, snaga i smisao pjevanja. U svojim stihovima ovaj autor kreativno komunicira s najvećim hrvatskim pjesnicima poput Tina Ujevića, Slavka Mihalića, Zlatka Tomičića, Antuna Branka Šimića, kao i sa strancima; Brankom Miljkovićem, Paulom Celanom, Czeslaw Miloszem ili Fridrichom Hölderlinom, slaveći njihove napore, iskazuje im poštovanje i predstavlja se njihovim nepokolebljivim sljedbenikom.

Ukratko, lirska dionica Mile Stojića nezaobilazan je dio svake (iole cjelovitije) slike suvremenog hrvatskog ondosno bosansko-hercegovačkog  pjesništva. Njegov je opus mjesto humanizacije, provokacije i prijepora spomenutih dvaju literarnih konteksta, ali i točka iz koje iznova može početi komunikacija medju njima.

Stoga je dodjeljivanje Goranova vijenca Mili Stojiću, uz ostalo, a prigodan čin potvrde konkretnog opusa, ali –posredno – i  podsjećanje da je poetska komunikacija globalna ne urotnička gesta. (OBAVEZNO pročitati napis iz 1999te Novinarski poet, ….)

 

P J E S N I K , E S E J I S T   I  P R E V O D I L A C

Ne bih htio čitaoce zamarati obimnom biografijom, pošto ju je lako naći na internetu, ali moram navesti par nagrada koje je dobio kao pisac i poet:

bullet

Nagrada Šimićevih susreta (1971)

bullet

Slovo Gorčina  (1974)

bullet

Pecat varosi sremskokarlovacke (1976)

bullet

Brankova nagrada Društva književnika Vojvodine za najbolju knjigu mladih pisaca u    Jugoslaviji (1978)

bullet

Nagrada Književne omladine B i H za najbolju knjigu (1980)

bullet

Nagrada Željezare Sisak za najbolju knjigu pjesama u Jugoslaviji  (1988)

bullet

Nagrada izdavačke kuće Planjax za najbolju pjesničku knjigu u B i H (1999)

bullet

Nagrada Buchpremie Austrijskog ministarstva kulture za jednu od najboljih knjiga  objavljenih u Austriji 2000.g.

bullet

Goranov vijenac, 2007.

U Lukovdolu, njegove stihove recitirala je njegova supruga  Hasija Borić, poznata dramska umjetnica koja  nas je često onih ratnih godina svojim recitacijama  ganula do suza….

Ta njezna, lijepotica ostala mi je duboko u sjećanju po njenoj hrabrosti, vodeći godinama sve demonstracije i proteste izbjeglih Bošnjaka u Beču… Osim toga ova hrabra žena došavši sa četrdeset godina u egzil u Beč, nauči njemački jezik, tako brzo i tako dobro da kao umjetnica bude angažirana na prestižnom bečkom Volkstheatru (1993-2004.) gdje nije igrala nekave sporedne uloge, nego GLAVNE, na daskama ovog renomiranog teatra. Primjećena od stručnjaka dobi prestižnu Nagradu kritike “Karl Skraup”,  za ukupan opus u sezoni 1997/98.

Nezaboravan je njen istup u Bečkom parlamentu kada je “prosrbski“ orijentirani predsjednik parlamenta, pozvao po skandalima poznatog pisca Petra Handkea, poslije onoga sramnog istupa u “Theatru An der Wien...” gdje je tražio “Pravdu za Srbiju”, u pol krvavog rata…

“Lukavi Perica” je ustvari pravio samoreklamu za slijedeći roman, na ovakav svojstveni način… No, gospodja Hasija mu ne ostade dužna, nego mu “skresa” pravo u lice; da okreće moral i istinu  naopako i da bi trebao ići u Den Haag  i čitati Karadžićevu poeziju na veliko uveseljenje i odobravanje  prisutne publike i to sve pred TV-kamerama….!!!!

Nezaboravni će mi ostati  zajednička slavljenja Božića i Bajrama u BiH društvu u Beču - braće Delalića, kao  i zajednički politički  i kulturni angažman.

Pa ona predivna privatna druženja u mome vrtu “pod šljivom”, s Milom i Hasijom, kao i s rahmetli Alijom Isakovićem, poznatim bosanskim književnikom i njegovom gospodjom njenoj exelenciji Eminom Kečo, ambasadorkom BiH!

Na kraju mi ostaje izraziti čestitke na dobijenoj nagradi u svoje ime kao i u ime obitelji Kreća koji ga isto poznaju… Takodjer mnogo pozdrava od tvojih studenata sa Slavističkog Instituta bečkog sveučilišta!

Želim Vam mnogo uspjeha u daljnjem radu i mnogo, mnogo nagrada ubuduće!

U Beču 24.03.2007,                                                                                

BRANKO Josef THOMANN

Početna stranica  ** Proza & Poezija ** Original Individuals ** Moja planeta ** Mozaik ** DISCLAIMER

Design & Publishing: Vladimir Kreća

Thursday December 25, 2008