Branko Josef Thomann

potresi

...dobro je da ne stoji...(skinuto sa naslovnice 29. Aprila 2011.)

...rekao bih SUPERpremijerno i prvi put na našem jeziku (izaberite svoju specijalnu jezičku "nišu") ovdje objavljujemo Profesorov pogled na najnoviji roman japanskoga virtuoza riječi i nobelovca Haruki-ja  Murakami-ja. Snažno bih preporučio da prije ovoga članka pročitate Profesorov članak o ovome velikanu riječi objavljen na ovim stranicama prije četiri godine.

Desetcima godina se probijam kroz „rashomon“ murakamijevih djela na nekoliko  stranih jezika i – primijetih kako  mu, s godinama, ona sve obimnija i kompleksnija postaju….

Počeo je  s finim  i tankim sveskama, da bi onda, postajući sve samopuzdaniji, svakim novim romanom ili novelom dobivao na  „ težini“, bremenitiji mističnim temama, ali i brojem stranica. Počelo je to s novelom „Dance,dance,dance“, napisanom na 461 stranici („Igraj, igraj, igraj“), da bi se broj strana  u „Kafka on the Shore“(„Kafka na žalu“), povećao na  na 637.

No, na mom stolu sada stoji   “IQ84”– roman koji je prekoračio  i magični broj  od 1000 stranica, a sama knjiga, pošto  je 1 kilogram  teška, mogla bi poslužiti kao  „glavorazbijačko“ oružje, ne samo zbog  fizičke  težine - nego i tema kojima se bavi. Prije par godina, u jednom  interview-u, sam Murakami  je rekao kako  voli „debele“ knjige, koje smatra „totalnim romanima“, u maniri velikih ruskih pripovjedača iz 19. stoljeća... Pa  tako napisa svoj posljednji roman na 1023 stranice , koliko ih broje, ustvari, samo prve dvije knjige – jedne trilogije… Da je bio u pravu, potvrđuje prodaja njegove knjige, koja je u Japanu izišla 2009., a  kupaca je bilo već u  miljunskim razmjerima...

A, zašto?

Reći ću odmah  kako je knjiga  „čistokrvni“ Murakami : zagonetna, puna misterija, na margini fikcije i stvarnosti, puna seksa i rokenrola,voajerizma, znanstvene  fantastike, apsurda i – genijalnosti…

U Murakamijevom rukopisu prepoznajemo  utjecaj Kafke, Saramaga, Prousta,Thomasa Manna, Hemingweja.

Stil je škrt, precizan I jasan, a događaji se zbivaju  na običan način, u kojem dominira izvrnuta logika  snovitoga  i nadrealnoga… posebice u opisima današnjice, koja ljude  otuđuje od svake etike, estetike, tradicije, pa čak I “prave ljubavi…, vodeći nas , ustvari,  u Orwellovski svijet iz 1984. Što potvrdjuje i  naslov djela: “IQ84” – koji odgovara 1984-toj, pošto se  glas “Q” I broj 9 na japanskom  izgovaraju slično, pa nas Murakami,  zapravo, vraća u Orwellovsku 1984-tu godinu, punu “fantazije”…

George Orwell napisao je  svoj roman 1948.godine, i obrćući brojke  za 40 godina unaprijed (1984.) – pretskazao  nam danas  sveprisutnog “Big Brothera”, koji vlada “odozgor”..

A, sada nam Murakami  pretstavlja još grozniju stvarnost, svojim “Little People”, koji žele preuzeti vladavinu Svijetom, vlast i moć, uvlačeći se neprimijetno u sve pore društva i našu svakodnevnicu.  Nečujno ,“odozdo”, elektroničkim “Trojancima”, virusima, FB-om, Web tražilicama, špijunskim softwerima, neoliberalizmom, globalizacijom, lažnim reklamama, bankarskim podvalama i prijevarama… tako da se Murakami pita – u kojem  mi to “paralelnom  svijetu”, ustvari, živimo?

Sam roman je priča o muškarcu I ženi, čije putevi se isprepliću  i razilaze, tvoreći   vrlo kompleksnu  i nadrealnu priču o potrazi  jednog  za drugim…. prolazeći  kroz okultni imperijum po “matrjoška principu”, što je  iskazano  romanom u romanu – “Lutka od zraka”.                    

S   A  D  R  Ž  A  J 

Glavni junaci su žena  Aomame i  muškarac Tengo. Godina je 1984. Aomame “single” - žena  tridesetih godina, fitness-trener, i, također, plaćeni ubojica, koja po narudžbi  jedne “stare dame”, ubija  ubodom igle u zatiljak muškarce  koji fizički i psihički maltretiraju svoje žene.

Čini to vrlo spretno, diskretno, elegantno, skoro neprimjetno, brzo, precizno i efikasno…

Inače vodi  uredan život, hrani se zdravo,  održavajući  svoje tijelo u zavidnoj kondiciji. No, ipak joj smeta samoća, pa se upušta u poneku noćnu avanturu sa nepoznatim muškarcima srednjih godina (typa  Seana Connerya), koje lovi po tokijskim noćnim barovima, ali se prethodno podrobno  informira o “kakvoći” I dimenzijama “muške aparature”: veličini, dužini, debljini i izdržljivosti…

Tengo je također samac, 30 godina star. Mladić živi  povučeno, tiho, mirno  i skromno. Predavač je matematike, a sniva i pokušava dokazati  se kao pisac, što mu ne uspijeva, pa radi kao lektor u jednoj nakladničkoj kući. Upravo sada čita rukopise za prestižnu literarnu nagradu, dosadno mu je , sve dok mu jednoga dana “za oko ne zapadne” priča o misterioznom “Little People” –  koji malu djevojčicu naučiše kako si može sama izvesti (štrikati, isplesti) “Lutku od zraka”…

Začudio ga je podatak kako  je pisac sedsamnaestogodišnja  adolescentkinja,  imenom Fukaeri, a sadržaj romana ga uzbudi, iznenadi i magično uvuče u svoju  misterioznu „putanju“, pa odluči, uz pristanak nakladnika, da ga stilski i  gramatički  obradi, sa čime je i Fukaeri  suglasna. Tengo genijalno obradi roman, pa Fukaeri  dobiva prestižnu literarnu nagradu,  iako  nakladnik, po dogovoru, prešućuje Tengov rad.

“Lutka od zraka” postaje “bestseller”, te izazva izlaskom na “svjetlo dana” lančanu reakciju misterioznih događaja...

Zbog toga, sudbina svih Murakamijevih  junaka se  ukrštava  i povezuje,  tako da Aomame I Tengo  upadaju u vrtloge pune tajni, a igra “mačke  i  miša” – počinje...                     

ROMAN      U     ROMANU

Fukaerin roman “Lutka od zraka” ( Lutka iz zraka?), počinje u sasvim nekim novim, drugim, nama nepoznatim dimenzijama, upoznajući nas s  mističnim malim  bićima (“Little People”), koja izviru iz usta mrtve ovce i uvlače se, mutirajući, neprimijetno, u svoju okolinu, utičući na svijet i naše živote kroz mračne recepte novoreligijskih sekti; U Japanu kažu da je za to uzeo primjer terorističke Aum Shinrikyo  sekte, s kojom, izgleda, i sama Fukaeri ima iskustva i vezu...                     

PARALELNI SVIJET

Inteligentno plete Murakami svoju priču, zagonetno nas zabluđujući…

U Japanu je godina 1984. Lijepa Aomame  izlazi iz taksija u zastaloj koloni na tokijskom gradskom autoputu, pošto ne može dalje, a ne smije propustiti “važan termin”,  pa se pomoćnim stepenicama spušta  k metrou,  ulazeći u novi “paralelni svijet”, kojega uopće ni ne primjećuje….

 Tek nakon dugog čekanja  vlaka vidi neke male, začuđujuće,  promjene. Policajci nose neke neobične, druge, uniforme, na razglasu kažu da se toga dana u podzemnoj željeznici  desio “incident” sa članovima jedne sekte, o kojoj do sada nikada nije ni  čula… Ipak, stiže pravovremeno na zakazani “termin”. U jednom hotelu ubija muškarca sićušnom iglicom, skoro bezbolnim ubodom u potiljak… Odjednom, na nebu vise “dva mjeseca”, a u isti trenutak Tengo dobiva zadatak obrade  jedne knjige o jednoj neobičnoj religijskoj sekti, sa zastrašujućim, groznim, brutalnim ritualima…  Nakon izlaska knjige, čini se kako  ta priča postaje stvarnost…

Murakami vodi svoje junake čvrstom rukom iz  poglavlja u  poglavlje… Postaje  nam jasno kako  se njegovi junaci poznaju čak iz ranih školskih dana…  Aomame i Tengo tipični su junaci iz  Murakamijevog “rashomona”: pametni, obrazovani, atraktivni, hladni , netolerantni prema drugom spolu, tipovi koji se nalaze u dobrovoljnom  unutarnjem  egzilu , a tek u dodiru  s društvom rasplamsavaju svoju misterioznu, magičnu privlačnost  – svojom ljubavnom pričom…  Murakami se mora hvatati u koštac sa “teško probavljivim” temama; samokažnjavanjem, bijegom u unutarnju emigraciju, ili nam priča o seksualnom zlostavljanju maloljetnica, kakvo je i sama autorica Fukaeri , izgleda, kao dijete doživljavala… Murakami govori o  “podzemnom ratu”, religioznom fanatizmu, priča o atentatu sarinom na putnike podzemne željeznice, površnom  brzom ljubavnom zadovoljavanju životinjskog nagona i  još – o puno  toga vrlo degutantnoga….

U romanu su simpatične “slučajne poslastice”, koje nam autor  često nudi  u svojim  djelima, onako,  naizgled, kao nevažne opaske: o muzici, literaturi, jelima, pićima, životinjama… ugrađujući ih u svoje fantastične pripovjedačke niti.

SAMOĆA I BIPOLARNOST

Tipična autorova pripovjedačka manira su, do najsitnijeg detalja razrađeni, opisi karaktera njegovih junaka – punih kompleksa, usamljenosti i duševne praznine ,kao i straha koji iz svega toga proizlazi... Tengo još nikoga stvarno nije volio, dok se Aomame osjeća izoliranom. Oboje  upražnjavaju seks kao “tjelovježbu”,  a ustvari su duševno nezadovoljeni… Aomame kultuvira svoj “Elektrin kompleks”, u ovom slučaju ­– ljubav prema ocu, čezne za svojim vlastitim “phalusom”, a na koncu dobiva  revolver u ruke, ali i pored toga čezne za čvrstim muškim zagrljajem. Dalje nam autor pojašnjava  kako  je najbolji lijek protiv usamljenosti I strahova –  ljubav prema srodnoj duši, koju oboje njegovih junaka , ustvari,  i posjeduju i  jedno  za drugim čeznu, ali  još se u cijelosti nisu pronašli…

Usprkos tomu što  Murakami primjenjuje “princip  bipolarnosti”: dva teksta, dva mjeseca na nebu, dva svijeta, dupli život protagonista , dvije kćeri karizmatičnog religioznog vođe Fukade, dva  Tengova oca… , ustvari  je  njegov  cilj – “trinitet”, tj.treći dio njegova romana, pošto nam nije u prethodne dvije knjige objasnio  je li si  Aomame svojim revolverom prosvirala metak kroz glavu, te tko je pravi Tengov otac…. Kada shvatimo  kako  je Murakami , ustvari,  tvorac  praznih I virtualnih  sablasti, pitamo se  treba li ih  pohvaliti ili osuditi ili… očekivati  rasplet u “trinitetu”…?

Prof.Branko-Joseph  Thomann,                 

                            U Beču 17. 03. 2011.            

Dragi Profesore,

u ime svih posjetitelja ovih stranica imam veliko zadovoljstvo i privilegiju ZAHVALITI Ti na briljantnim radovima i onda uz pjesmu duše sa najljepšim željama čestitati Ti valjda Tvoj 21. rođendan!

Beskrajno puno zdravlja i sreće želimo Ti svi, a za ostalo Ti nikad nisi imao problema "snaći se". Volimo Te, stari!

Tvoja djeca i učenici od Pekinga do Kanade.

Kalgari 19.03.2011,